Nedugo nakon sinoćnjeg prijenosa press konferencije iz Karlovca, na kojoj je potvrđeno da tijelo pronađeno nedaleko od Modruša pripada Antoniji Bilić, odvjetnik obitelji Bilić u Dnevniku je HRT-a natuknuo da su roditelji i sestre ubijene djevojke obavijest o rezultatima DNA analize primili tek koju minutu prije početka presice. Dr. Milovan Kubat u vijestima je RTL-a pak posebno naglasio da se u takvim situacijama posebno pazi na to da obitelj primi informaciju prije nego što je objave mediji te da su zbog toga i pričekali s konferencijom. Društvene mreže odmah su eksplodirale od navale gnjevnih korisničkih komentara. Optuživali su Državno odvjetništvo da je čekalo u niskom startu da što prije medijima podastre svoje rezultate, ali najviše od svega bjesnjeli su na krvoločne i morbidne medije kojima je doista tragična priča o ubojstvu mlade djevojke, rekoše - samo još jedan izgovor za senzaciju.

Teško je, naravno, ne osjetiti duboku sućut s obitelji koja je godinu i pol čekala na pronalazak svoje kćeri i sestre, pa je na kraju za taj pronalazak umalo saznala s televizije. Teško je i gledati press konferenciju iz Državnog odvjetništva i ne osjetiti barem žalac užasa zbog svega onoga što stoji iza golih forenzičkih podataka, brojki i rezultata. Teško je i ne osjetiti nagonsku odbojnost prema tome što taj sablasni sudsko-medicinski rasplet jedne goleme tragedije pratimo na televiziji, jednako kao i sportska izvješća i vremensku prognozu. No iskreno, mislim da je srdžba na 'krvoločne medije' ovaj put ipak malo pretjerana. Što su naime mediji - u ovom slučaju prvenstveno televizije (jer imaju mogućnost najbržeg i najupečatljivijeg reagiranja) - trebali učiniti? Prešutjeti objavljivanje sudsko-medicinskih nalaza? Ignorirati presicu na koju su bili pozvani? Praviti se kao da se ama baš ništa nije dogodilo?

U zadnjih je nekoliko godina veoma popularno televizijama i ostalim medijima predbacivati utapanje u žutilu i crnilu. Objavljuju, kažu, samo trivijalne priče o kvazizvijezdama i njihovim raskalašenim privatnim životima te jezive priče o nasilju, kriminalu i sveopćem rasapu. Mnoge od tih kritika vrlo su dobro utemeljene, premda koji put pomalo nepošteno usmjerene samo na medije, a istodobno sklone žmirenju na ono oko koje bi valjalo uprijeti u konzumente tih medija, a koji upravo ta žutila i crnila najmarnije i najmasovnije prate. Stravična priča o krvoloku Draganu Paravinji i njegovoj nesretnoj žrtvi Antoniji Bilić nekako se sa svojim raspletom zadnjih dana uklopila u te kritike pa je nakon sinoćnje konferencije u Karlovcu postala svojevrsni šlagvort takvoga užasavanja. Mediji su najsretniji kada se dogodi nešto strašno, uslijedio je konačni zaključak.

A zašto ne bismo priču malo okrenuli na drugu stranu? Mediji - u ovom slučaju televizije jer, rekoh već, one imaju mogućnost najbržeg reagiranja i najupečatljivijeg prikaza - samo su izvješćivali o istrazi. Izravno su se uključili u press konferenciju na koju su bili pozvani. U svoje su studije pozvali sudionike te konferencije koji potpisuju rezultate. Nisu taj sablasni epilog isisali iz zraka niti su ga izmislili. Priča je grozna, sablažnjivo je to što je obitelj Antonije Bilić za rezultate forenzičkih pretraga saznala tek koju minutu prije presice, ali - ne mogu vjerovati da ću napisati tu rečenicu - televizija ovaj put zbilja za to nije kriva.

Umjesto već pomalo otrcane mantre o žuto-crnim medijima koji su jedini krivac za raspad civilizacijskih vrijednosti kakve poznajemo i (navodno) volimo, u ovome bi slučaju možda bilo zgodno kritičarsku oštricu okrenuti u jednom drugom pravcu: u pravcu onih kojima je zbog nečega bilo u interesu što prije medijski razglasiti te tužne, jezive rezultate. Upravo na one koji su po društvenim mrežama optuživani da su s presicom čekali u niskom startu. Jer televizije je potpuno deplasirano optuživati zbog toga što žele što prije objaviti vijest. To im je u prirodi i definiciji djelovanja. Onima drugima međutim to nužno nije primarna funkcija. Nije im nužan nizak start ni što skorije razglašavanje forenzičkih rezultata medijima, osim možda u slučajevima kada žele u javnosti popraviti sliku o svojoj učinkovitosti te možebitno prikriti vlastite propuste. To im je očito potrebno zato što se trse pokazati da, eto, i oni s vremena na vrijeme uspijevaju riješiti pokoji zločin pa od silnoga truda da to što prije priopće javnosti jedva imaju koju minutu da bi prije toga obavijestili obitelj.

Ako već nekoga valja kritizirati, to su oni. Televizije i ostali mediji samo su reagirali na njihove objave.