INTERVJU

Sandra Križanec: 'Nekoliko puta sam dobila šamare u životu, kad mi je organizam govorio da trebam stati na loptu'

03.03.2019 u 17:23

Bionic
Reading

Producentica, novinarka, urednica i voditeljica davno je osvojila gledateljstvo svojom ugodnom pojavom i ležernim stilom vođenja. Nakon HRT-a udomaćila se na N1 televiziji te vodi 'Pressing'. Iako nerado daje intervjue, Sandra Križanec za tportal je otvoreno i iskreno govorila o situaciji koja vlada današnjim medijskim prostorom, strahovima i tome kako se opušta od stresa na poslu

Od travnja 2014. gledamo je na N1 televiziji, no gledatelji su Sandru Križanec zavoljeli dok je radila na HRT-u, na kojem je provela dug niz godina. Njezina ljubav s televizijom počela je 1994. godine. Od novinara stigla je do glavne urednice Centra Osijek, a u Zagrebu do urednice Trećeg Dnevnika, Fokusa, Teme dana, pa na kraju središnjeg Dnevnika i urednice unutarnje politike.

Unatoč tome što smo je zatekli netom prije emisije za koju se tek trebala spremati, a dan joj je od ranog jutra bio 'programiran' do kasnih večernjih sati, dočekala nas je nasmijana i puna optimizma. Premda su iza nje neke teške životne situacije, svojom energijom i pozitivom uspjela je sve prebroditi te joj se sada na licu ocrtava samo zadovoljan izraz.

Već 25 godina ste u 'informativi', a prema BBC-ju, nakon 11 godina treba otići iz tog sektora jer se događa burnout (sindrom izgaranja na poslu). Što čekate?

Da, ja ih imam dva i malo više. (smijeh) Kod nas su, naravno, drukčiji uvjeti nego u svijetu, ali poznata je praksa da tamo, kad izdržiš - jer si jako dobro plaćen i imaš beneficije, a nakon toga plaćen si po projektu ili odeš uz dobru otpremninu - baviš se nekim mirnijim projektom. Kod nas, nažalost, standard još uvijek nije takav.

Koji bi bio vaš mirniji posao nakon novinarstva?

Definitivno bi to bilo nešto što se tiče struke, jer sam magistar znanosti po struci, ili neki marketing, PR, nešto gdje uspješno mogu spojiti svojih 25 godina novinarskog iskustva i 12 godina agencijskog iskustva u marketingu. Mislim da jako dobro poznajem jednu i drugu strukturu te da bih tu plivala kao riba u vodi.

Predajete na fakultetima, radite od jutra do mraka na televiziji - imate li uopće slobodnog vremena?

Privatni život mi je sveden na vrlo malo slobodnog vremena, zbog čega mi je užasno žao, ponajviše zbog ljudi koji su mi dragi, obitelji, partnera, prijatelja. Propustim puno rođendana, partyja, druženja, krstitki, ali nekako mi svi uvijek nađu dobru ispričnicu jer jako dobro razumiju posao kojim se bavim.

Iza vas je vrlo turbulentno životno razdoblje koje vas je koštalo zdravlja. Jeste li promijenili navike zbog toga? Kako danas pazite na sebe?

Tu sam katastrofa. Nekoliko puta sam dobila šamare u životu, kad mi je organizam govorio da trebam stati na loptu - štitnjača, tumor, dijabetes i da sad ne nabrajam sve bolesti - i kad sam samoj sebi rekla da moram mijenjati životne navike i naći vremena za sebe, baviti se sportom, promijeniti način prehrane, naći neki ispušni ventil, našla sam predavanja na faksu. (smijeh) Zapravo, to je moj ispušni ventil jer su posve drukčija energija i ljudi. To je drukčiji kontakt nakon ekrana, gdje gledam samo u kameru ili sugovornika.

Već godinama radite na N1 televiziji. Koje su njene prednosti u odnosu na prijašnji medij na kojem ste radili?

Kad bih usporedila N1 i HRT, to je nebo i zemlja. N1 je news kanal i kad smo dolazili, analizirali smo prilike, a svi su rekli da nema prostora za novi kanal, da ova zemlja ima previše televizija i da za nas nema mjesta. Dokazali smo da ima - drukčijim pristupom rada. Kad se nešto događa, kad pukne neka afera ili kad je nešto aktualno, ljudi koji me sretnu kažu da odmah prebacuju na N1. Nekada se slušao radio te prve vijesti, a sad ujutro ljudi upale N1 i žive s tom televizijom. Meni je HRT-a žao, bila sam tamo 20 godina, ali je HRT ostao uspavana ljepotica. Žao mi je zbog svih kolega koji tamo predano rade, ali dio menadžmenta, nažalost, to nije shvatio. Danas sam ipak sretna jer većina tih ljudi koji su krojili sudbine više nije na HRT-u niti su na vlasti pa bi neki novi ljudi koji dolaze ili ovi postojeći mogli profitirati.

Zašto ste uopće otišli s HRT-a?

Otišla sam zbog političkog pritiska. Dakle, smijenjena sam na listi s četrdeset ljudi i do danas nisam dobila obrazloženje iako nisam nikad pisano smijenjena s mjesta šefice unutarnje politike i urednice Dnevnika, jer sam imala aneks u ugovoru da ako me se smijeni s tog radnog mjesta - vraća me se na moje postojeće mjesto rukovoditeljice HRT-ovog centra u Osijeku. Onda smo bili dvije godine na prepiskama, mejlovima, pravnicima, odvjetnicima i jednog dana stigla mi je ponuda za N1. Na svoju štetu, čak i više nego vrlo korektno rekla sam HRT-u zbogom i u šest minuta doslovno napravila papire za svoj odlazak.

U 'Pressingu', osim političara, ugošćujete i glazbenike. Biste li se mogli prebaciti u neki drugi novinarski sektor?

Mislim da bih vrlo lako mogla plivati u Dokumentarnom programu. Zabavni program bih mogla raditi, ali iza kamere, ne bih nikako bila ispred. Vjerojatno bih se kao producent u tom dijelu programa dobro snašla.

Pamtite li trenutak kad ste bili najponosniji u karijeri?

Stvarno ih ima jako puno, ne znam koji bih posebno izdvojila. Možda je to praćenje posjeta Svetog Oca Hrvatskoj, što mi je bila jedna od dražih stvari koje sam radila i što sam odradila iz srca, osobno. Ponosna sam i na svoje 'upravljanje' ljudima jer sam s dosta njih kojima sam bila nadređena ostala u kontaktu. To je možda moj najveći uspjeh, da sam bila šef. Šefovi su nekako uvijek omraženi, ali nisam nikad imala osjećaj da sam bila takva prema bilo kome.

Koje su prekretnice bile najvažnije u vašem životu i dovele vas do današnje karijere?

Prekretnice su bile te da su objektivne okolnosti utjecale na to da sam odabrala karijeru koju jesam. Znači, roditelji su mi ostali bez posla, upis politologije u Zagrebu pao je u vodu, otišla sam iz Zagreba nazad u Osijek i upisala ekonomiju. Ljubav prema novinarstvu rodila se paralelno u ratnim i poratnim godinama u Osijeku i to je nekako usmjerilo moju karijeru da to ipak bude informativni program i da sam danas tu gdje jesam.

Jesu li vas ikad na poslu podcjenjivali jer ste žena? Je li danas odnos muškarac-žena malo ravnopravniji na vodećim pozicijama nego prije?

Nisu me nikad podcjenjivali zato što sam žena, ali su me podcjenjivali i to čak ne nadređeni, nego kolege s kojima sam bila al pari, misleći da mogu nešto drukčije i bolje. Nažalost, mogu reći da im je to puno puta uspjelo, vjerojatno zbog mog karaktera, iako mnogi misle da sam hladna i racionalna. Vrlo sam emotivna i osjetljiva pa to možda ne pokažem, ali sve to ostavlja drastične tragove.

Kako vam se čini današnje novinarstvo?

Žao mi je što se ne zagrebe malo više ispod površine. Razumijem da je novinarstvo kao profesija skrenulo zbog toga jer je jednostavno pritisak toliki da iz minute u minutu moraš proizvesti vijest, što nekad nije normalno pa onda naravno skrenemo u žutilo, ali to sve skupa dugoročno za branšu nije dobro.

Imate osobu s kojom dijelite dobro i zlo. Je li ona vaš najveći oslonac?

Ivan Anton je moj oslonac. Uz mamu i brata.

Kada niste na poslu, kako punite baterije za nove poslovne i privatne avanture?

Isključivo su to šetnje prirodom i obitelj. Imam uzak krug prijatelja koji se, moram reći, s godinama jako suzio jer su me neki ljudi silno razočarali, neke sam zbog tragičnih događaja koji su se dogodili proteklih mjeseci morala obrisati, ali to je nešto s čime se sama moram nositi i pomiriti, ali proći će i to. Čaša vina, pogledam kakav dobar film. Nažalost, zbog udarnog tempa na poslu, kao što sam već rekla, izlasci su svedeni gotovo na minimum, tako da su rijetki posjeti kinu i kazalištu te promocije.

Što volite pogledati od filmova, kakvu glazbu slušate i što čitate?

Kad je riječ o filmovima, tu sam otvorena zaista za sve žanrove od komedija do trilera, a ono što ne volim su SF filmovi. U svom poslu znam ugostiti pjevače, tako da pratim domaću glazbenu scenu, a od strane volim rock i r'n'b, i uz to se opuštam uglavnom dok sam u autu. Netko će reći da Paulo Coelho piše knjige samopomoći, ali često posegnem za njima, a 'Pobjednik ostaje sam' definitivno mi je jedna od dražih, ali naravno, tu je i Kundera kad poželim pročitati nešto zbog čega moram malo dublje razmisliti, a to uglavnom činim kad sam na godišnjem odmoru i kad u dahu mogu to pročitati. Ali ima i literature uz koju se rado opustim, primjerice knjiga Marijana Perinić, jer sam 600 stranica progutala u dva dana.

  • +6
Sandra Križanec Izvor: Cropix / Autor: Boris Kovacev / CROPIX

Zamijenite li kad poslovni izgled trenirkom i tenisicama ili više volite biti sređeni?

Preko dana me ljudi mogu vidjeti bez šminke, raščupanu, u donjem dijelu trenirke, s tenisicama i u nekoj staroj, odrpanoj jakni, jer sam to jednostavno ja i prije nego sjednem pred male ekrane. Mislim da me ljudi trebaju prepoznati kao takvu, a šminka je sve ono što čini nadogradnju. Ono da odijelo čini čovjeka - ne bih se u potpunosti složila s time.

Fajter ste, prebrodili ste brojne teške situacije u životu. Čega vas je najviše strah?

Ne bojim se ničega, a ono što me silno rastužuje je nepravda i 'čerećenje' nekoga koga zapravo ne poznaješ, no ono što me zapravo sve više u životu žalosti pad je moralnih vrijednosti u društvu među ljudima, kao i bolest, s kojom sam se susrela više puta.

Zadnju kunu biste, kažete, dali na putovanja. Na koje se sljedeće spremate?

Gledam stalno nešto. Rekla sam da moram u Barcelonu, u kojoj još nisam bila, Pariz kad je o europskim odredištima riječ, a što se dalje tiče - Vijetnam, Kambodža ili Nepal, za što me, moram priznati, nadahnula Danijela Martinović. Amerika eventualno možda južna, a radije bih pikirala Australiju jer je Sydney grad u koji bih se odmah mogla preseliti.