Nakon prošlogodišnjeg uspjeha s predstavom 'Kurlani', Senka Bulić postavlja 'Heddu Gabler', jedan od najizvođenijih Ibsenovih tekstova. U naslovnoj ulozi je Lucija Šerbedžija, a u predstavi još glume Barbara Prpić, Paško Vukasović, Jure Radnić i Dado Ćosić. Kazalište Hotel Bulić trebalo je imati premijeru novoga naslova 5. studenog u Tvornici kulture, no ona je do daljnjega budući da je glumica Lucija Šerbedžija završila na hitnoj operaciji kuka. Uhvatiti Senku Bulić zadnjih tjedana stoga je bila prava lutrija.

Što kao glumica i redateljica tražite od ekipe s kojom stvarate predstave?

Tražim predanost, veliki rad na koji sam i sama uvijek spremna. Volim glumce koji su talentirani, predani, zaljubljeni u materijal kojim se bave. Jako puno razmišljam o podjeli, znam koje glumce želim za uloge u svom projektu. To je jako bitan dio procesa kod stvaranja predstave, izbor glumca. Dobra okolnost rada na nezavisnoj sceni je ta da su moguće suradnje koje u institucionalnim okolnostima nisu izvedive.

Neobično je biti redatelj i pritom igrati u predstavi. Koliko ste dugo spremali s obzirom na obiman materijal, poprilično zahtjevnu ulogu Perke u predstavi 'Kurlani' u kojoj ste zamijenili trudnu Helenu Minić Matanić i je li bilo zahtjevno ispuniti vlastite redateljske zahtjeve?

Bilo mi je baš teško. Prvenstveno naučiti taj zahtijevan tekst, a fizički sam tek na sceni osjetila na svojoj koži u koje sam ih teške pozicije postavila. Tekst je poetičan, ogromni su monolozi, fizički je jako intenzivna predstava. Igramo je u Zagrebu u Tvornici kulture, gostovali smo na festivalu FIAT u Podgorici gdje smo dobili odlične kritike, čeka nas gostovanje u Splitu, Beogradu.

Kad smo kod uloga, koje smatrate ključnima u svojoj karijeri, a koja vam je bila najdraža?

Zapravo ne mogu izdvojiti ni jednu. Sve su ključne i najdraže. Mislim da su sve dolazile u neko pravo doba. Igrala sam junakinje, iz antičkog i suvremenog repertoara, od Medeje do antijunakinja Elfriede Jelinek pa sad zadnje uloga Perke iz Božićevih Kurlana, tragične junakinje dalmatinskog zaleđa, budući da se radilo o izuzetnom glumačkom materijalu, velikim tekstovima bilo mi je uzbudljivo da sam mogla taj raspon obuhvatiti.

Kako ste uspjeli opstati sve ove godine na nezavisnoj sceni sa svojim kazalištem? Na koje ste sve prepreke nailazili tijekom godina?

Opstajem zahvaljujući svom i entuzijazmu svoje ekipe, zahvaljujući činjenici da još uvijek dobivamo dotacije i Ministarstva kulture i grada Zagreba radim tekstove koji se prvi put ili rijetko izvode. Fokus postavljam na istraživanje, novo iščitavanje. ne radim komercijalan repertoar. Problem je na nezavisnoj sceni osigurati kontinuitet jer postoje brojne otežavajuće okolnosti, od dobivanja prostora, izostanka mogućnosti dugoročnog planiranja.

Koliko je kazalište dobro mjesto za pokretanje promjena, mijenjanje stvari?

Kazalište je svakako važno kao mjesto za stvaranje atmosfere koja propituje, koja ne ugađa, koja stvara kriterije, uzbuđuje, kao mjesto koje je gledateljima važno radi mogućnosti pomaka, intelektualnih, emotivnih. Vrlo je važno od kazališta napraviti mjesto od kojeg ljudi imaju visoka očekivanja.

U posljednje vrijeme puno se priča o nasilju u obitelji i općenito o položaju žena u hrvatskom društvu. Zašto je važno da umjetnici ne budu suzdržani, da obrađuju goruće teme i stvaraju djela koja bude potrebu za promjenama?

Važno je da umjetnici iskoriste svoju javnu poziciju da skrenu pažnju na te probleme. Svako povećanje vidljivosti teme nasilja u društvu koja može rezultirati nekom promjenom je pohvalna. Bilo da se radi o podizanju kvalitete rasprave u društvu, promjena u odgojnom procesu ili izmjenama u zakonodavstvu.

Obožavate raditi i repertoar za djecu, režirali ste 'Malog princa', 'Božićnu haljinu', 'Šumu Striborovu', 'Aladina i čarobnu svjetiljku', 'Kako je Potjeh tražio istinu'. Odigrali ste i puno uloga u dječjem kazalištu. Pripremate li što novog kad je riječ o najmlađima?

Dugo sam radila kao glumica u dječjem kazalištu. Mislim da je važno najmlađim gledateljima ponuditi najbolji repertoar. Volim i glumiti i režirati za djecu. U svojoj produkciji sam radila 'Šumu Striborovu' i predstavu 'Kako je Potjeh tražio istinu' koje i dalje igramo, a planiram i nove naslove. Važno je djeci najranije stvarati kriterije, odgajati ih kao buduće gledatelje. U mojim predstavama je naglasak i na vizualnosti, uvijek angažiram umjetnike koji stvaraju vizualno slojevite predstave.

Kako gledate na svoje godine, jeste li zadovoljni tu gdje jeste?

Osjećam se dobro, ne vidim razlike koje bi me počele zabrinjavati. Motivirana sam, obožavam raditi. To smatram jednim od najvažnijih razloga zadovoljstva. S godinama naravno intenzivnije brinem o kondiciji, ne želim se prepustiti, slušam tijelo. Disciplinirana sam, a imam sreću što sam se prije intenzivno bavila sportom pa lakše održavam formu.

Djeluje kao da radite bez predaha, kako punite baterije, što vas opušta, smiruje?

Zapravo nisam sklona dužim periodima odmora. Nikad mi nije dosadno. Ja od svog posla ni ne želim bježati što često čujem od ljudi koji su u neki drugim poslovima. Nemam oštru granicu, prožimaju se privatne želje i profesionalna motivacija.

Izjavili ste da volite trošiti novac na garderobu pa vam se znalo događati da shvatite da imate dva ista komada odjeće. Što najviše kupujete cipele, torbe, kakve odjevne predmete?

Volim kvalitetne komade odjeće. Moram priznati da sam s vremenom stvorila asketskiji odnos prema kupovini, oblačenju. Često dobru odjeću nalazim i u second hand trgovinama.

Kako vaš partner gleda na trošenje novca na 'krpice'?

Svatko ima neke troškove koji se drugima mogu činiti nepotrebni. Ne prigovaramo jedno drugom na nekim zadovoljstvima koja sebi priuštimo, a koja se iz tuđe perspektive mogu činiti kao promašeni, kao bačeni novac. Želim imati pravo na nepotrebne troškove.

Osim odlaska u Split, kako s njim najradije provodite vrijeme?

Najdraži su nam odlasci izvan grada, iako rijetki zbog obaveza koje oboje imamo. Volimo vrijeme provoditi u kinu, šetnjama, restoranima. Pokušavamo se uskladiti koliko je moguće.