Henia Bryer bistra je, vitalna i elokventna starica koja sa svojom obitelji živi u južnoafričkom Capetownu, ima muža Mauricea koji je obožava, djecu i unuke. Da na lijevoj podlaktici ne nosi tetoviranu šifru A26188, bila bi tek još jedna od sretnih umirovljenica koja u očito dobrome zdravlju i obiteljskoj slozi provodi svoje 'zlatne godine'. Henia je međutim najranije dane svoje mladosti provela onako kako ih nitko nikada nije smio i nitko nikada ne bi smio provesti - u getu i u koncentracijskim logorima. Svega se vrlo precizno sjeća - i odrastanja u Poljskoj s roditeljima i troje braće i sestara, i zatvaranja u geto, i otpremanja najprije u jedan, pa u drugi i na kraju u treći koncentracijski logor. Henijina je stravična odiseja zabilježena u dokumentarnom filmu 'Logorašica broj A26188 - Henia Bryer' koji je jučer navečer, u povodu Dana sjećanja na žrtve holokausta, prikazan na Prvom programu HTV-a.

Nemoguće je pogledati ili pročitati bilo čije dokumentirano svjedočanstvo o holokaustu i ne doći do zaključka kako je ta strahota doista bila sumrak ljudskog roda. Ne samo zbog psihopatskih ideja iz kojih je iznikla i okrutnosti koje je proizvela, nego i zbog činjenice da su milijuni ljudi mučeni i ubijani na dotad neviđeno hladan, planiran, gotovo INDUSTRIJSKI način. Ljudi su patili i umirali zbog sumanutih ideja jednog poremećenog bijednika i njegovih jataka, a pritom su još, neosjetljivi na ljudsku patnju, ti gadovi sve to izvodili po načelima što veće učinkovitosti, tako da na to što manje potroše i da iz toga izvuku što veći profit. Apsolutna jeza!

Henia Bryer u izvrsnom nam je dokumentarcu, kao i mnogi drugi preživjeli iz logora smrti, ispričala neke krupnije i neke sitnije pojedinosti te patnje. Prisjetila se kako su joj hendikepiranog brata ubili kao što su ubijali i sve druge hendikepirane, koje nisu mogli iskoristiti za prisilni rad. Prisjetila se kako su joj najmlađu sestru ubili s još kamionima druge djece jer su djeca u takvom zvjerskom sustavu također bila beskorisna. Prisjetila se međutim i pojedinosti kao što su neprekidna glad i hladnoća koje je trpjela, neodgovarajuća odjeća koju su je prisiljavali nositi (iako je imala već 17 godina, dobila je premale klompe i haljinu za 12-godišnju djevojčicu)... stotinu pojedinosti zbog kojih se svaki gledatelj mora zapitati bi li i sam to preživio i najčešće zaključiti da vjerojatno ne bi.

Takvi se dokumentarci nikada ne smiju prestati prikazivati. Priče poput Henijine nikada se ne smiju prestati pričati. Nikada se ne smije zaboraviti što se događa kada jedna skupina ljudi odluči kako druga skupina ljudi - samo zato što vjeruje u nešto drugo, izgleda malo drugačije, njeguje nešto drugačije običaje ili je već prema nečemu drugačija - nije vrijedna da je se smatra ičim drugim osim potrošnom robom u proizvodnji smrti i ostvarivanja bolesne želje za moći. Zato hvala HTV-u što je na Dan sjećanja na žrtve holokausta prikazao ovaj izvrstan dokumentarac. Svima nam je potreban podsjetnik na to. Pogotovo onima koji su i dan-danas skloni takvome odnosu prema ljudima drugačijima od sebe.