Aarona Sorkina oduvijek je ljubila rečenica. Ili ga je barem ljubila dok je pisao scenarije za 'Zapadno krilo', njegovo dosad nepremašeno životno djelo, svim Oscarima za 'Društvenu mrežu' i Jack Nicholsonovim deranjima You can't handle the truth unatoč. Znao je tu rečenicu ubaciti u usta svojim likovima onako, u prolazu, dok bi se popikavali jedni na druge po hodnicima Bijele kuće i, osim budućnošću čovječanstva, žonglirali oštroumnim dosjetkama. Taj ga talent ni do danas nije napustio.

Već sama početna scena u njegovoj novoj i na HBO-u upravo započetoj seriji 'Uredništvo' (izvorno 'The Newsroom') govori u prilog tome. Will McAvoy (Jeff Daniels), poznati urednik vijesti na jednoj američkoj TV postaji, pred gomilom studenata pokušava izbjeći odgovor na pitanje: 'Zašto je Amerika najbolja zemlja na svijetu?' pa nakon kraćeg poigravanja doskočicama i bezličnim, općim odgovorima, zbog nečega što spazi u publici pukne i održi maestralan monolog o tome zašto Amerika NIJE najbolja zemlja na svijetu. Sorkinova romanca s rečenicom tu se u interpretaciji Jeffa Danielsa pretvara u monološki orgazam (cinici bi to zacijelo nazvali i ružnije): velike su misli taman fino pomiješane s nekoliko prostota i sarkastičnih primjedbi da previše ne otklize u teatralnost i da je taj govor održao neki stvarni news anchor, već bi ga sljedeće minute svi liberalnije orijentirani Amerikanci imali na Facebook zidu. Šerali bi ga do iznemoglosti, tretirajući ga kao bedž 'punk nije mrtav' ili neki slični identifikator da pripadaju buntovničkoj skupini koja razmišlja drugačije od ostalih (čitaj: skupini koja zna odabrati pravoga čovjeka koji će se mozgom poslužiti umjesto njih)a vjerojatno će ga mnogi šerati i ovako, zbog čega Sorkinu odmah treba upisati plus u zalaganje. McAvoyev je solilokvij, naime, koncipiran upravo s tim ciljem: da fascinira i mobilizira sljedbu. S naizgled šokantnom istinom na početku ('Amerika nije najbolja jer…') i patetično-patriotskim ublažavanjem kontroverzije pri kraju ('Amerika je nekada bila najbolja jer…') još je jedanput pokazao da se ne ljubi samo s rečenicom, nego i da kuži kako se gledateljstvo uspješno pika u pravi sentiment. Majstorski izvedeno. Zato i jest jedan od najcjenjenijih scenarista u Hollywoodu.

Ta je Sorkinova vještina, međutim, ujedno i najveći problem serije 'Uredništvo'. Jest, uvodni mu je monolog mrak, taman za viralni požar na

YouTubeu (premda ga Jeff Daniels izvodi kao da je u najmanju ruku Shakespearov Richard III.), ali podulji monolozi i nadje*avački dijalozi u kojima Sorkinu mili likovi dokazuju koliko su pametniji od ostalih vrlo brzo u prvoj epizodi postaju zamorni, a javlja se i još jedan problem. Ubrzo shvaćamo da nijedan drugi lik osim Willa McAvoya u sebi nema ni kapi krvi, jer je ćaća Aaron odlučio da će ih većina postojati samo zato da bi podržavala ili odbijala stavove glavnoga junaka, a ostalo neka ide dođavola. Tko se, uostalom, ikada pitao kakve su osobe Ivo i Ana u čitanci za prvi razred? Postojali su tu da nas obrazuju, poduče te upute u bolje i pismenije sutra. Tako je i sa Sorkinovim likovima, a dojam do apsurda dovodi lik McAvoyeva šefa Charlieja Skinnera (glumi ga, ni kriv ni dužan, Sam Waterston). Riječ je o tipu koji sjedi na igzekjutiv guzici i oko vrata nosi suludu leptir-mašnicu (manje važno, ali upečatljivo, valjda zato da ne bi izgledao kao dosadan korporacijski tip, nego kao ludi deda), odiše osobenjaštvom i personom kakva bi bila primjerenija da je McAvoyev betmenski batler, a ne šef te već u prve tri sekunde svoje prisutnosti pred kamerom počinje pričati o tome kako mu je nekoć davno u vijetnamskom noćnom klubu pala striptizeta u krilo. Ou, jea, odmah smo pali. Još jedna priča iz rubrike stoput prožvakanih lovačkih storija svjetskih reporterskih njuška koje misle da su Mel Gibson u 'Godini opasnog življenja'. Zijev. Sve u svemu, vrlo brzo postaje jasno da je riječ o liku koji ne pripada u jednu od po slojevitosti i uvjerljivosti poznatih HBO-ovih dramskih serija, nego u nostalgično obojeni fotografski editorijal radnoga naslova 'Kako si mali Ivica zamišlja da izgleda rad u redakciji američkih TV vijesti'. Ostatak ekipe samo je malo običnije odjeven, ali tu su negdje.

Problematično je i Sorkinovo viđenje uredništva američkih TV vijesti, kao i očito osnovna ideja s kojom je počeo pisati scenarij: spašavanje zadnjih ostataka časti TV-novinarske profesije. 'Desetak godina prekasno, dragi Aarone', najradije bih mu šapnula na uvce, jer časti koju spašava više nema ni u ostacima, što ne znači da nema neke druge, ali je on ne razumije. Izdvojit ću samo jedan, vjerojatno beznačajan, ali ipak znakovit primjer: Twitter kao sredstvo priopćavanja novosti prvi mu se put spominje tek koju minutu prije kraja prve epizode, a i tada tek kao čudnovata anomalija iz druge galaksije. A kada već govorim o kraju prve epizode, teško mi je ne spomenuti i izrazito ljigav te predvidljiv svršetak, u kojemu se 'otkriva' nešto što je svim gledateljima s IQ-om većim od onoga koji ima light majoneza palo na pamet čim se glavni ženski lik prvi put pojavio u Danielsovoj redakciji. Rezultat svega pobrojanog jest neuvjerljivost upakirana u grandioznost, velike i plemenite misli bez ikakve slojevite podloge (osim ako ne računamo simfonijski soundtrack) i gadan filing da: a) Sorkin gubi bitku s vremenom i b) HBO postaje još holivudiziraniji nego što sam mislila.

TV kritičarka Huffington Posta seriju je nakon tri epizode sravnila sa zemljom, zbog uglavnom istih prigovora, nazivajući je tlakom koja nam samo može izazvati migrenu. Ne bih bila tako oštra – Sorkin i dalje ima žicu za isfuravanje dinamičnih dijaloga, uzbudljivih situacija i pobuđivanja znatiželje. 'Uredništvo' zbog toga nije bez vrijednosti: gleda se kao kakva verbalno naprednija te socijalno osvještenija varijanta 'Uvoda u anatomiju' i uopće ne sumnjam da će se svidjeti publici. Već sada se priča da je druga sezona ziher. No sve to skupa jednostavno nije razina koju očekujemo od HBO-a, mreže koja nam je u svojim najboljim trenucima dala serije poput 'Sopranosa', 'Dva metra pod zemljom' i 'Deadwooda', a u onim redovitim proizvodi 'Igre prijestolja', 'Prosvjetljenja' i 'Carstva poroka'. Sorkinova se nova serija jednostavno ne može mjeriti ni s jednim od tih naslova. To ne bi bilo u stanju čak ni legendarno 'Zapadno krilo', a 'Uredništvo' je, bojim se, tek slaba imitacija. Ili, da budemo potpuno pesimistični, njegova preslika u novi milenij, u kojemu vrlo teško drži korak s vremenom.