'Koliko će to trajati?' zanimao se Srđan Todorović prije početka razgovora u predvorju kina povodom premijere filma '4 ruže'. 'Razoružali' smo ga objašnjavajući da neće biti 'ličnih' pitanja i da duljinu razgovora prepuštamo njemu jer je već velika stvar to što je uopće pristao govoriti za neki od (naših) medija. Naime više puta isticao je da ima loša iskustva s novinarima koji često mijenjaju njegove izjave pa zato ne voli davati intervjue. I dalje izgleda identično kao u filmovima po kojima ga pamtimo, boemski, opušteno, nonšalantno, šarmantno. Trebali bi sati i sati razgovora da se samo dotaknemo svega što je ostvario u bogatoj glumačkoj karijeri u Hrvatskoj i regiji, a kamoli ostalih tema. Zato smo odlučili razgovarati o svemu pomalo. Nije mu bilo teško i na kraju nije ni tražio autorizaciju.

Prvi film sina legende ex-YU kinematografije Bore Todorovića, u kojem se pojavio kao trogodišnjak uz Evu Ras i Batu Stojkovića, bio je 'Ima ljubavi, nema ljubavi' iz 1968. godine. Sljedeću ulogu ostvario je nakon osamnaest godina u filmu 'Bal na vodi'. Od tada je odigrao brojne specifične uloge u kultnim ostvarenjima kao što su filmovi 'Kako je propao rokenrol', 'Crni bombarder', 'Tri palme za dve bitange i ribicu', 'Podzemlje', 'Atomski zdesna', 'Apsolutnih sto', 'Mrtav ladan' te serije 'Vratiće se rode' i 'Senke nad Balkanom'. Kaže da voli probati sve, a to između ostalog potkrepljuje zavidnom glazbenom karijerom. Bio je bubnjar u velikim bendovima, među kojima najduže u Disciplini kičme i EKV-u (jedan je od rijetkih živućih članova benda).

Žanr krimi komedije ima dugu tradiciju u Srbiji. Što je to što 'Četiri ruže' izdvaja od sličnih ostvarenja?

Izdvaja ga to što ovo i nije klasičan žanr krimi komedije. Žanrovi su izmiješani i to naročito čini film zanimljivim. Uglavnom su to urbani mladi ljudi koji su onako malo skrenuli s puta te uletjeli u neke poluilegalne i ilegalne radnje da bi se dočepali lake love i bezbrižnog jutra, ali to nisu klasični krimosi.

Čitajući kritike o filmu, pisalo se kako se uloge u njemu temelje na osobama iz stvarnog života. Koliko ima istine u tome?

E to je već pitanje za redatelja i koscenarista Vasilija Nikitovića, koji ga je osmislio, ali sigurno je da postoje takvi ljudi. Igram Slobu, vlasnika kluba 4 ruže, ali to je moj cover up jer uz njega muljam svakakve stvari. (smijeh)

Prvi je to autentičan film o noćnom životu u Beogradu, gradu koji se već niz godina smatra 'party destinacijom' Balkana. Hoće li 'beogradski rukopis' razumjeti i gledatelji izvan Beograda?

Slične stvari u klubovima odvijaju se u Tokiju, New Yorku, Beogradu... pa i vi ste imali film 'Ta divna splitska noć', u kojem se sve događa tijekom jedne noći. Glavnina filma '4 ruže', kada se događaju krucijalne stvari, jedna je žurka i jedna noć, a kako će junaci filma dočekati jutro i hoće li se izvući iz sranja koja su napravili na žurci, to će gledatelji saznati samo ako pogledaju film u kinima.

Što vas je privuklo tom filmu i što inače presudi tome da pristanete na ulogu - scenarij, uloga, kolege s kojima ćete surađivati ili honorar?

Ovo je specifičan film po tome što je od prve do posljednje klape prošlo oko deset godina. Znači, prije deset godina javio mi se redatelj i producent filma Vasilije Nikitović te poslao scenarij - bio je izvanredan, ali mi je odmah rekao da nema para i da mu je ideja da ga snimi mobilnim telefonima. Rekao je da će kupiti trenutno dva najbolja mobitela i to je meni, budući da volim eksperimentirati, odmah bilo zanimljivo plus, kažem, za glumce zaista intrigantan i govorno lak scenarij. Postoji puno scenarista koji napišu rečenice što ih glumac ili mora mijenjati ili se mora mučiti govoreći ih, a ovo je bilo kao da čitaš nečiji stenograf. Onda je naš direktor fotografije Dimitrije Joković rekao da možemo snimati mobilnim telefonima, ali da se glumcima neće vidjeti oči. Poslušali smo ga i započeli snimati pravom kamerom. Kad smo ostali bez love, snimanje filma bilo je prekinuto i mislio sam da nikad neće izaći. Počeo sam sanjati taj film, kao što glumci sanjaju filmove koje nikada neće snimiti. U snu sam bio izvanredan! (smijeh) Nakon nekoliko godina opet me nazvao Vasilije i rekao mi da je film podržao Filmski centar Srbije te da smo dobili lovu da ga doradimo i završimo u punom sjaju. Tada Vasilije širi scenarij i u film uvodi dva nova lika, a glume ih Miloš Samolov i Dragan Gagi Jovanović. Eto, i po tome je jedinstven i pravo malo čudo.

Može li klasičan kino film s pucanjem, plakanjem, porocima, razvratom, epskim raspletima parirati ekspanziji domaćih serija?

Ako mislite na 'Rode', 'Montevideo', 'Senke', ne bih rekao jer je velika razlika u budžetu. '4 ruže' započeo je kao njujorški, mali, low budget film i u tome je njegova velika snaga jer nije ovisio ni o kome, već samo o našoj inspiraciji i entuzijazmu. Ima velikih holivudskih filmova koji zarađuju ogromne pare. Ovaj film je snimljen jer se svim glumcima odmah svidio scenarij. Pristali su biti dio priče o '4 ruže', vjerovali u nju i - evo nas!

Gledali smo vas u nekim kultnim serijama - zašto vas nema više u njima?

Najviše volim film. Scenarijima za televizijske serije ne posvećuje se toliko pažnje, ljubavi i umjetnosti koliko filmskim scenarijima, tako da nisam vidio sebe u tim pričama, izuzev nekih koje sam prihvatio i u kojima sam uživao, kao što su 'Vratiće se rode', pa serije napravljene iz filmova 'Montevideo, Bog te video', kao i 'Senke nad Balkanom'.

Koji vam je najdraži domaći film?

Obično ljudi kažu 'Tko to tamo peva' ili 'Maratonci trče počasni krug', ali moj najdraži film je 'Nacionalna klasa' Gorana Markovića. U njemu igra moj ćale! Bora glumi automehaničara. Film pokriva rane osamdesete, kad sam se počeo baviti rock'n'rollom, a kad gledam taj film, sjetim se tog lijepog vremena. Tito je umro i moglo se raditi svašta. Ja sam u to vrijeme upisao Akademiju i paralelno svirao u Disciplini kičme i EKV-u. Moj sada pokojni profesor Vladimir Jevtović nije imao ništa protiv i na tome sam mu vrlo zahvalan jer me puštao da se bavim muzikom i budem odsutan s nekih satova glume, što mnogi profesori nikad ne bi dopustili. Naprosto bi me ucijenili i rekli: 'Kolega, odlučite se hoćete li se baviti glumom ili muzikom.' Međutim on je shvatio da volim jedno i drugo i dao mi vjetar u leđa. Kao da je znao da ću u jednom trenutku ipak izabrati glumu, što se na kraju i dogodilo. Jer kako su mi ponude rasle, tako sam sve manje imao vremena svirati. Svirao sam s Ekatarinom i prijelomni trenutak je bio kad mi je stigla ponuda za film 'Zaboravljeni' s Darkom Bajićem, koji se snimao tri mjeseca. Tada su našli bubnjara koji me mijenjao i shvatio sam da se bližim trenutku u kojem ću morati odlučiti što ću. Budući da je to tada bilo nešto novo kad je riječ o glumi jer sam bio student, a muzika mi je već bila blizu toga da mi dosadi, napustio sam bend. Od tada sam svirao samo kao gostujući muzičar, pomagao nekim bendovima, snimao albume raznim grupama. Radio sam s Orgazmom, Partibrejkersima i drugima. A sada skoro više uopće ne sviram.

Zašto? Zar vam nikad ne nedostaje sviranje?

Bubnjevi su težak instrument i mora se svaki dan vježbati. Danas ne mogu odsvirati osamdeset posto toga.

Kako ne možete, nedavno ste svirali s Letu štuke, a prije toga s Bajagom?

Je, ali izaberem stvar koja je najlakša, koja mi godi, koja ima srednji tempo. Onda mogu! Ali, recimo, nešto što sam mogao nekad sad ne mogu odsvirati i onda izbjegnem te pjesme. Uglavnom nastupim u jednoj ili eventualno dvije pjesme. Nemam više ni kondicije.

Mnogima je upravo vaše sviranje u EKV-u bilo najupečatljivije i smatraju to najboljom postavom grupe.

Tad smo bili najpopularniji i snimili dva albuma, 'Ljubav' i 'Par godina za nas'. To je ustvari jedina faza u kojoj nismo svirali u dvoranama, nego smo odradili halu Pionir pred sedam tisuća ljudi jer tada nije postojala beogradska Kombank arena. U to vrijeme bili smo na granici između komercijale i nekog undergrounda.

Nekad popularni bendovi koji su se ugasili u međuvremenu se opet okupljaju. Što mislite o tome?

Osim nostalgije, mislim da je razlog prije svega novac jer ljudi ostanu bez para pa onda predlože: 'Ajmo se ponovo okupiti i napraviti turneju' jer ima puno ljudi koji vole osamdesete. Te su godine današnjim klincima kao šezdesete meni.

Kakva vam sjećanja bude osamdesete, kad smo ih se već dotakli? Kakve vam se slike vraćaju kad se spomenu ta vremena?

Vraćaju me u najljepše vrijeme. Imao sam tada dvadesetak godina, živio sam s mamom i nisam imao nikakvih financijskih problema. Osamdesete, a mislim da će i svako drugi mog godišta reći isto, bile su najljepše godine. Ne znam slažete li se i vi. Imali smo festival Pozdrav iz Beograda i Pozdrav iz Zagreba. Bilo je to vrijeme u kojem su tri benda bila glavna u Beogradu - Šarlo akrobata, Idoli, Električni orgazam, pa su iz Šarla nastale Disciplina i Ekatarina, a u Zagrebu su bili Azra, Film i Haustor.

Koliko sada pratite regionalnu glazbenu scenu? Postoji li neki bend koji je posebno privukao vašu pažnju?

Kako da ne! I dalje volim Let 3 jer stalno mijenjaju fazone i svaki album im je drukčiji, a što se zagrebačkih bendova tiče, volim Pips Chips & Videoclips. Oni su imali nesreću da su nastali za vrijeme rata pa ih u Beogradu malo tko zna. Jednom su napunili neku dvoranu, a Ripper je najavio: 'Dođite da vidite najbolji hrvatski bend za koji nikad niste čuli.' Što se tiče Bosne, volim Skroz i Letu štuke, a u Srbiji ima zaista puno dobrih bendova.

Pratite li zbivanja na političkoj sceni?

Pratim je kao estradu, tako da znam tko je što. Znači, znam tko je premijer, a tko predsjednik. Ali me politika uopće ne zanima jer sam apolitičan.

Ajmo se još malo vratiti na film. Kultni omnibus 'Kako je propao rokenrol' drži svoj status poput poluga zlata, obilježio je živote jedne generacije, a replike iz njega i danas se prepričavaju. Stječe se dojam da ste se dobro zabavljali na snimanju.

Takva sam vrsta glumca da ozbiljno pristupim svakoj ulozi i filmu. Ako ispadne dobro, onda je zafrkancija! (smijeh) Konkretno, volim taj film, ali nisam zadovoljan svojom ulogom. To je najgore kad igraš u dobrom filmu, a mogao si bolje odraditi. Ima i kontra, kad si dobar u lošem filmu. 'Kako je propao rokenrol' je, rekao bih, prijelomni film naše generacije.

Volite li gledati svoja ostvarenja na ekranu ili platnu?

Ne, većina glumaca ne voli gledati svoje uloge. To je kao kad čovjek ujutro pogleda sebe u ogledalo i kaže: 'Jao, gledaj kako sam užasan.' Vjerujte, od deset glumaca devet će vam reći isto što i ja, da ne voli gledati svoje filmove. Kad si mlad, gledaš da vidiš gdje si pogriješio, što možeš promijeniti, ali kad uđeš u moje godine, kad si zreo glumac, pogledaš jednom i - ćao.

Cijela jedna generacija glazbenika je otišla, preminuli su mnogi sjajni umjetnici - Dino Dvornik, EKV-ovci, Sonja Savić, Vlada Divljan, Čavke iz Električnog orgazma. Kako gledate na to?

Mlađi sam od njih i s većinom od njih bio sam na pozdravu, zdravo - zdravo. Čavke i ja svirali smo na jednom od nepravedno zapostavljenih albuma Električnog orgazma, to je dupli album 'Zašto da ne', jedan od posljednjih vinilnih, objavljen 1993. godine. Žao mi je što više nije s nama on i ostali koje ste spomenuli.

Kad smo kod godina, kad ćete ostarjeti? Godinama izgledate isto.

(smijeh) Imam tu sreću da mi je takva genetika. I moj Bora je izgledao mlađe nego što je realno bio.