Negdje u prvih desetak minuta prve epizode nove sezone 'Uredništva' ekipa u režiji vijesti koje vodi Will McAvoy uviđa da je zabrljala prilikom provjere činjenica u izvješću o seks skandalu Dominiquea Strauss-Kahna i da je potrebno izmijeniti jednu rečenicu. Dok se sporni prilog emitira, a Will pjevuši neku blesavu pjesmicu u studiju, njegova glavna producentica MacKenzie spašava situaciju nazivajući novinara koji je snimio priču, snimajući novu verziju rečenice te je virtuozno ubacujući u prilog dok je još u tijeku. Trijumfalni trenutak koji slijedi vrlo je kratak jer već u sljedećoj minuti ekipi krepavaju svi monitori, ruši se server i nastupa nova akcija gašenja lajv njuz požara.

Nije teško pretpostaviti da je taj manevar nastao zahvaljujući angažmanu uglednih američkih TV novinara koje su autor 'Uredništva', Aaron Sorkin i njegovi jataci, dovukli u ekipu zato što su prošle sezone svi kenjkali da prikaz rada u 'Uredništvu' nema gotovo nikakve veze s time kako stvarno izgleda rad u uredništvu TV vijesti. Razumnom se čini i nada da će u drugoj sezoni biti još takvih trenutaka, ali i pitanje hoće li biti dovoljno za liječenje drugih boljki Sorkinova hita.

Prvu sezonu 'Uredništva' karakterizirale su naime vrlo miješane reakcije gledatelja. The Hollywood Reporter precizno je opisao fenomen kao 'disappointment viewing', što znači da gledatelji nisu baš mrzili 'Uredništvo' - jer, ruku na srce, serija nije skroz na skroz loša - no stalno su je gledali očekujući nešto bolje, a Sorkin bi ih uvijek uspijevao razočarati. Napumpao bi očekivanja svojim poznatim verbalnim vratolomijama, izvrsnom upućenosti u aktualna zbivanja, idealizmom i dinamikom, a zatim sve pokvario jer bi zabrazdio u ideološka popovanja, plošnu karakterizaciju likova te plitak i nesmiješan humor. Budući da se i sama ubrajam u tu skupinu - gledatelje koje 'Uredništvo' živcira, ali ga uporno gledaju - moram još dodati da su me stalno mučile još dvije stvari: loš odabir glumaca za dvoje glavnih likova (Jeff Daniels i Emily Mortimer, inače oboje izvrsni, ali ne u ovim ulogama) i činjenica da Sorkin ne staje samo na ideološkim popovanjima, nego doslovno sve likove koji nisu njegovi (i McAvoyevi) istomišljenici prikazuje kao budale i/ili zlikovce. Iako je ideološkom pontificiranju bio sklon još u 'Zapadnom krilu', tamo nikada nije izvodio takve gluposti - u Bartlettovoj Bijeloj kući i oko nje republikanci su bili jednako vispreni kao i demokrati, desničari jednako rječiti kao ljevičari i, slikovitije rečeno, činilo se kao da Sorkin slijedi maksimu Genea Roddenberryja po kojoj 'budale ne putuju svemirom'. U prvoj sezoni 'Uredništva' budale itekako jesu putovale televizijsko-novinarskim svemirom, što je možda bliže stvarnosti, ali je krajnje nepošteno kada im je inteligencija vezana uz političku orijentaciju. Ako mi ne vjerujete, pokušajte zamisliti da je Sorkinova favorizirana ideologija upravo suprotna od one kojom grmi iz McAvoyevih usta.

Postoji li nada da će se to promijeniti u drugoj sezoni 'Uredništva'? Sudeći po prvoj epizodi, neće. Sorkin će nas i dalje zasipati svojim lekcijama iz političke ispravnosti, borbe za slobodu i pravdu te nam na nos nabijati kako bismo trebali razmišljati. Možda mu samo to ne bismo ni trebali zamjerati. Oduvijek je to činio, katkad u kvalitetnijoj, a katkad u klimavijoj formi. Prva epizoda druge sezone 'Uredništva' međutim obećava neka druga poboljšanja. Uvedena je linija priče u kojoj McAvoy i ekipa s odvjetnicima i šefovima analiziraju posljedice ne baš najbolje odluke iz nedavne prošlosti zbog koje sada čitava redakcija ima problema pa se u flashbacku prisjeća trenutaka koji su doveli do situacije. Već je samo to osjetno poboljšanje od prve sezone, u kojoj je svaka epizoda bila tek pozadina za McAvoyeva/Sorkinova propovjednička preseravanja, a neke veće narativne poveznice mimo toga nije bilo.

I likovi koji nisu McAvoy malo su poboljšani. U prvoj su sezoni bili tek ogledalo, ogledalce moje u kojemu se glavna faca i Sorkinova TV inkarnacija prikazivala kao megakul junačina & pravednik, a nisu imali baš neke osobne dubine. Sada se, barem kada je riječ o sirotoj MacKenzie, čini da će je možda dobiti.

Bilo bi strahovito deplasirano generalno pljuvati po Sorkinu - čovjek je unatoč svemu iznimno talentiran, barem stoput više od svih koji ga hvale i/ili kude, a i nabrajanje svega što je za karijere napisao vrlo je impresivno. Ipak, čini se da mu je 'Uredništvo' jedan od slabijih trenutaka u karijeri, i to je ono što mu gledatelji i kritičari zapravo zamjeraju. Očekivali smo više, na trenutke nam je to 'više' čak i u ovoj seriji objesio pred nos, ali onda bi zabrazdio u one aspekte svojeg stila koji su mu slabija točka. Opravdano je zato očekivati da će uz gore pobrojana, zapravo minorna poboljšanja, 'Uredništvo' i u drugoj sezoni više-manje ostati ono što je bilo i u prvoj: nabrijano ideološko popovanje s golemim rupama u priči, s bezveznim humorom i klišeiziranim likovima. No zbog Sorkinovih šarmantnih dijaloga i vješte primjene naknadne pameti na medijske spektakle iz nedavne prošlosti sigurna sam da će ga i dalje gledati svi oni koji su ga gledali i u prvoj sezoni. Neki radi užitka gledanja, a neki radi užitka prigovaranja.