Glavni problem televizijskih serijala u kojima se među običnim, najčešće tinejdžerskim pukom traže oni koji najbolje pjevaju, plešu te izvode svakojake druge tjelesne i mentalne vratolomije – sastoji se u tome što su zapravo najzanimljiviji PRIJE nego što uđu u fazu polufinala, finala i ostalih završnica. Na televiziji je, naime, mnogo zanimljivije gledati one 'prednatjecateljske' faze. Tko se ne bi radije smijao sirotanima s gotovo psihotičnom iluzijom o vlastitim sposobnostima dok pokušavaju pogoditi notu koju ne bi pogodili ni bestrzajnim topom, nego po treći, peti ili osmi put slušao maloljetnike iz pasivnih krajeva kako diiiiivno pjevaju, baš kao da im je Mariah Carrey transplantirala vlastite glasnice. Nemojte me krivo shvatiti – nemam ništa protiv maloljetnika iz pasivnih krajeva, dapače, a još me manje smeta lijepo pjevanje u javnosti. No nakon mnogobrojnih sezona takvih natjecanja na domaćim i stranim televizijama već sam pomalo umorna od stopedesetog Miše iz Lijevih Dešnjaka koji super izvodi stoj na glavi te Martine iz Pripuzovca Blatnog koja nam, kao i dvjesto drugih prije nje, pjeva neki soul ili R&B standard, pa makar to činila tako da i kamen reže žile. Dajte mi radije više onih budalaša s audicija, smijeh je lijek, a najveći talenti 'Prvoga pljeska' po treći su put zanimljivi samo prijateljima i rodbini.

No sve bi to još bilo nekako podnošljivo i čovjek bi si razigranu te raspjevanu dječicu još i pustio kao zvučnu pozadinu večernjega kuhanja sutrašnjega ručka da nema nečega drugoga. A to drugo najiritantniji je dio svake takve emisije – vrišteća publika s transparentima. Čovjek naprosto ne zna gleda li zabavnu emisiju ili sindikalne prosvjede u zatvorenom. Cika i graja kojom zaglušuju svaki zadnji takt glazbe i svaku zadnju riječ koju izgovaraju članovi žirija usput me i mnogo više podsjeća na zvučnu kulisu dokumentaraca o prašumskoj fauni na National Geographicu negoli na bilo kakvu, pa makar i najživahniju koncertnu publiku.

Novin 'Supertalent' pati od svih gore pobrojanih boljki, i to već treću sezonu. U redu, imaju malo vještije scenografe od RTL-ovaca, koji u svojem serijalu 'Hrvatska traži zvijezdu' svu tu razdraganu publiku još k tome naguravaju u nešto što izgleda kao golema prazna štala na nekadašnjoj mljekarskoj farmi, pa u 'Supertalentu' cijela postava pozornice i gledališta izgleda prezentabilnije. I sadržaj im je nešto raznovrsniji jer, za razliku od HTZ-a, gdje se samo pjeva, i to po zadatku, ovdje nastupaju i plesači i pjevači i guslari i sto drugih čuda, a imaju i žiri koji se međusobno ne kolje. No sve je drugo tu – i petstopedeseta izvedba pjesama Arethe Franklin, i 'Mišo' koji nakon brejkdenserskog dubljenja na glavi sa žirijem razgovara kao da ima potres mozga, i natpisi sa srčekima u gledalištu, i žiri u kojemu uvijek jedan član mora ispasti 'zločest' te – na kraju – voditelji koji se toliko trude ispasti duhoviti da se čovjek na kraju sažali nad njima.

U sinoćnjoj, drugoj polufinalnoj emisiji ovosezonskog 'Supertalenta' zato nije bilo ničega osobito vrijednog gledanja, osim ako baš niste teški fan takvih TV sadržaja ili vam u njoj nastupa nećak ili već neka rodbinska jetrvine svekrve pastrva. Mala Eva Pilić fakat je najbolje pjevala i zbog toga zasluženo pobijedila, brejkdenseri iz 'Nexusa' očito su ljubimci publike i djece čiji roditelji dovoljno ne paze na telefonske račune pa im ih ovi nabijanju glasanjem na talent-šouovima, a sevdah-pjevačica Vedrana Ošap očito se nije mogla izboriti sa silnicama kvalitete i popularnosti svojih konkurenata. Kao i u svim drugim emisijama 'Supertalenta', i ovaj se put na gledateljstvo obrušila tolika količina plesnih skupina (meni su najbolji bili 'Plesni punktovi by Martina') da mi je u jednom trenutku palo na pamet kako bi ih trebalo sve skupiti na jedno mjesto i sklopiti u kakav alternativan izvor energije za kućanstva, a nad ganglijomJurom Milošem (znam da se tako ne zovu pjevači ganga, ali mi je super izraz) čak sam se i malo sažalila zbog pljuvačkih primjedbi iz žirija, premda sam i sama pobjegla iz sobe kada je arlauknuo.

Žiri je, rekoh već, bolji od onoga u HTZ-u, gdje obitava čudnovato biće Fuchs sa svojim neobjašnjivim komentarima te u kojem su se svojedobno odvijali egotripaški ratovi

na liniji Cetinski-Marić – no i ovdje su mi neki članovi pomalo čudnjikavi, kao, primjerice, Dubravko Merlić. Nije mi posve jasno zašto je baš on prava faca za žiri u tome natjecanju jer se od svega vezanog uz javne nastupe, barem koliko ja znam, najbolje razumije u sjedenje za stolom i izgovaranje rečenica spikerskim glasom, što još nijedan kandidat u sve tri sezone 'Supertalenta' nije pokušao isfurati kao točku. No sudeći po komentarima koji su ga proslavili očito je domaća varijanta Simona Cowella s imidžom Clinta Eastwooda pa hajde. Nina Badrić, pak, emisiju očito koristi na vrlo sličan način kao i Tony Cetinski HTZ, dijeleći kandidatima nastupe na svojem koncertu kao vizitke, što i nije tako loše jer se nekima od tih klinaca tako (valjda) pruža nekakva prilika, ali mi nije naročito simpatično jer djeluje kao jeftina reklama koncerta. Najsimpatičniji među sucima tako ostaje Enis Bešlagić, koji se dobrim nastupima iskreno raduje poput djeteta, ali najčešće nema što korisno poručiti kandidatima pa gledatelj na trenutke poželi da mu netko kao zamjenu pošalje Davora Bilmana iz 'Plesa sa zvijezdama' pa da onda vidiš belaja.

Sve u svemu, 'Supertalent' k'o 'Supertalent'. Ništa nova, nikakvih uzbuđenja i nijedan doista izniman trenutak. Čak nitko nije ni dofurao zmiju na pozornicu. Tko voli, gledat će ga i dalje, a gledatelji drugoga profila pričekat će novu sezonu audicijskih emisija te komičan moment koji u njima nikada ne izostaje. I da, ponovit ću još jedanput – utišajte već jednom tu raju s transparentima u gledalištu. Dajte im i regres i dnevnice i radnička prava, samo neka malo ohlade s vrištanjem.