Nisam inače prevelika ljubiteljica mačo saga o brutalnim likovima s mračnim tajnama i o njihovoj osebujnoj vrsti pravde te životne borbe. Nije da među njima nema doista kvalitetnih serija, ali malo mi je u zadnjih desetak godina postalo naporno što se takve dramske serije nerijetko smatraju ozbiljnijima i zahtjevnijima od svih ostalih pa sam i početak emitiranja 'Tabua' na HBO-u dočekala s blagim kolutanjem očima. Najave su, naime, govorile o tome da je u ovoj mini-seriji Toma Hardyja, Ridleyja Scotta i Stevena Knighta riječ o tajanstvenom, mračnom, pomalo divljem muškarcu koji se 1814. godine vraća u London iz Afrike da bi pokopao oca i preuzeo svoje nasljedstvo. Nasljedstvo će mu se pak pokazati prokletim, a usput će se razotkriti i mnogobrojne strašne obiteljske tajne.

Prve epizode serije, međutim, ugodno su me iznenadile. I dalje je to, naravno, mačo-fantazija o brutalnom antijunaku koji je, za razliku od ljigavih fićfirića koji se uklapaju u London georgijanskog doba, očito pametniji, sposobniji i stoput veći frajer, unatoč svoj svojoj ludosti i okrutnosti. I dalje je to drama u kojoj će milijuni frajera diljem svijeta sliniti nad glavnim junakom kada počne bacati izjave tipa: 'Napravi to ili ću ti skuhat crijeva u posudi od vlastite lubanje' pa će onda svima otpast gaće od straha. I dalje tu ima dosta te tipične vidi kako smo sa CGI-jem snimili prljavi, stari London s gladnim psima pa smo zato UMJETNICI fore, ali ima i dosta drugog 'mesa'. Ima drame, ima napetosti, ima nagovještaja misterije, ima i nagovještaja izgradnje osobnosti likova.

Glavnoga lika - Jamesa Keziju Delaneyja u prvoj smo epizodi upoznali iz najmanje tri perspektive: one iz ugleda koji ga prati i koji dokumentiraju buđovani Istočnoindijske kompanije, koji od njega žele otkupiti očevo zemljišno nasljedstvo u Sjevernoj Americi. Bio je, kažu, izvrstan kadet vojne škole, uspješan u svim područjima, vješt u svim vještinama, a onda je poludio i počeo raditi sranja koja se nitko ne usudi ni prepričavati. Govori se i da je lud, da je u Africi s urođenicima prakticirao čudnovate rituale (insinuira se ljudožderstvo, premda to nitko nije izgovorio), a svi još povrh svega mislili i da je mrtav. Druga perspektiva iz koje ga upoznajemo ona je obiteljska - polusestra ga dočekuje sa strahom i užasom, ali i s neobičnom naklonošću zbog koje nastoji izmaknuti suprugovim naredbama da od njega zahtijeva očevu imovinu (insinuira se da je James sa sestrom izvodio neki zabranjeni džiki-miki, premda ni to nije dokazano ni izgovoreno). Stari obiteljski sluga, pak, dočekuje ga kao prijatelja i brata. Treća perspektiva iz koje ga upoznajemo jest ona u kojoj promatramo njegovo ponašanje, i to vidimo da je James s jedne strane pametna manga koja se ne da za***avat' ni od koga i pritom ne preže ni od nasilja, vidimo da je nekonvencionalan tip koji na očevu sprovodu izvodi neki nepoznat žalobnički ritual, ali vidimo i da je malo šuknut u glavu jer mu se priviđaju duhovi.

Ostali likovi u seriji zasad su obrađeni u skicama - prilično kvalitetnim skicama, doduše, čemu pridonosi i dosta uvjerljiv world building koji su autori izgradili za priču i koji je dodatno podebljan već spomenutim CGI-jem te scenografijom georgijanskog Londona - ali tek treba vidjeti hoće li u daljnjim nastavcima biti i drugih prokrvljenih sudionika ili će se sve pretvoriti u još jedan antijunački spjev o liku koji kičme lomi, šake mu krvave, ali mi navijamo za njega jer je The Faca. Početak obećava. Ako je mene, koja - rekoh već - taj žanr osobito ne ljubim, uspjela nagnati da s nestrpljenjem očekujem sljedeće epizode, onda bi se serija mogla dopasti i ostalim ljubiteljima televizijskih serija.