'Kada mi netko kaže da sam jedna od žena koje su utjecale na hrvatsku glazbu ,shvatim da i prije 60 godina i danas imam istu ljubav, istu strast, istu želju da shvatim o čemu pjevam. Tumačenje dobre pjesme je skladan brak između melodije i riječi. Što to znači? To znači da se te riječi, koje su vrijedne, jednostavno moraju biti zalijepljene jedna za drugu. Morate imati moć sugestije! Jako je važno povjerovati sam u ono što želiš da povjeruje publika. Ako se u mojim očima ne vidi da vjerujem, neće ni publika vjerovati', izjavila je Tereza Kesovija za RTL.hr.

Progovorila je i o nesvakidašnjoj suradnji s Letom 3 u pjesmi 'Sam u vodi'.

'Izazov u meni još uvijek postoji. Izazov za mene je bila i pjesma s grupom Let 3. Željela sam dokazati da mogu biti i rock glazbenik. Inače, Mrle, kojeg obožavam, trebao je obaviti uživo vjenčanje sa svojom dugogodišnjom partnericom Ivankom. To se sve trebalo dogoditi na malom otoku blizu Novog Vinodolskog. Na tom otočiću je samo jedna kapelica i nju su oni odabrali. Svi smo trebali biti u bijelom, mladenci, Let 3 i ja i otpjevati pjesmu. Taj spot mogao bi se kandidirati za najvišu nagradu, a zašto se to nije dogodilo? Jadna Ivanka dobila je koronavirus', opisala je Tereza.

Otkrila je i koja joj je najdraža suradnja dosad.

'Omiljena suradnja mi je ona s velikim Michaelom Legrandom. Preminuo je prije dvije godine, a bio je čovjek koji iza sebe ima dva Oscara, brojne Grammyje... Imali smo dva zajednička koncerta u Dubrovniku i u Dioklecijanovoj palači u Splitu. On je bio oduševljen. Najavio me kao osobu s kojom mu je čast surađivati. To je bio čovjek koji je u isto vrijeme mogao i dirigirati i pjevati', priznala je legendarna pjevačica nadovezujući se na koncert koji je utjecao na njezinu karijeru.

Naime nakon 22 godine održala je koncert u beogradskom Sava centru, točnije 23. siječnja 2011. godine, a mnogi joj Hrvati taj potez nikada nisu oprostili.

'Mislim da je bila 2011. godina kada sam prvi put otišla u Sava centar nakon rata. Nikada više nisam otišla, ali to se pamti kao neki užasan minus u mom životu. Iz toga sam mogla zaključiti da ljudi nisu ni lijepi ni ljubazni i zato kada sretnem dobrog čovjeka - poklonila bih mu život, ali takvih je sve manje. Od moje Hrvatske nisam dobila ni ono što je crno pod noktom. Nastavila sam raditi. Dom mi je nestao, a ovo sada je moje prebivalište. Uvijek sam imala onu nadu da će biti bolje. Čak i u onom nesretnom ratu, u kojem sam itekako stradala i četiri godine bila izbjeglica na tuđoj zemlji. Ni onda nisam gubila nadu da će biti bolje', rekla je na kraju.