Vjerujem da nisam jedini gledatelj Hrvatske televizije koji je već mnogo puta dosad poželio da mu Branimir Bilić, kada u studio svoje emisije 'Puls Hrvatske' pozove ugledne goste, objasni i zašto su baš ti gosti relevantni za temu o kojoj se te večeri govori u emisiji, pa je tako bilo i sinoć. S lagera klasično bilićevskih tema odabravši onu u kojoj se pita koja je zadaća elita u Hrvatskoj, Brane The Legenda pozvao je jednog sveučilišnog profesora, jednog lika s učilišta Vern, jednog oftalmologa koji se voli gurati u politiku i reklamirati se klapskim pjesmama te jednu politologinju s Instituta za društvena istraživanja. Sad, sasvim je moguće da su svi pozvani na neki način povezani s odgovorom na Branetovo pitanje o tome tko su elite, tko bi trebale biti elite i koja bi trebala biti njihova uloga u Hrvatskoj, ali ako mi se razlozi iz kojih su povezani s tom temom ne objasne, ja ih zbilja ne vidim telepatski. Jedina osoba koja koliko-toliko ima veze s Bilićevom temom bila je Vlasta Ilišin, spomenuta politologinja. Svima ostalima svaka čast u njihovim zadanim područjima, ali pitanje je jesu li pravi izbor za priču o elitama.

Osim što ih, naravno, Brane Bilić smatra hrvatskom elitom i zato ih je pozvao u emisiju. Sviđaju mu se. Totalno su mu če-če. A to je, kao što znamo, glavni novinarski kriterij našeg mjerača pulsa nacije.

No čak i ako zanemarimo odabir gostiju po kriteriju branimiroljubivosti, sinoćnja je emisija prekrasno ilustrirala još nekoliko bilićijada koje prisavskom javnom TV-gigantu nikako ne služe na čast. Primjerice:

1. Apstraktno-udžbenička tema

Branimir Bilić već godinama pati od kompleksa sveučilišnog profesora, što u praksi znači da se ne može pomiriti s činjenicom da radi na televiziji, a ne predaje na faksu, pa emisije konstantno koncipira kao predavanja ili u najboljem slučaju seminare. Zbog toga se nikako ne uklapa u informativni program, nego bi vjerojatno puno bolje uspijevao na kubanskoj televiziji, i to u ulozi Fidela Castra. Mogao bi, recimo, sinoć potrošiti i do pet-šest sati definirajući elite, ispravljajući svoje goste kada počnu elite definirati onako kako se njemu ne sviđa te potom tim elitama zadavati domaću zadaću. Ovako nije imao dovoljno vremena i na kraju ni Bogu Isusu nije bilo jasno na koga je Bilić točno mislio kada se osvrnuo na elite, a zadaću ionako nitko živ ne bi napisao.

2. Tendenciozni uvodni prilozi

Bilić nikada, pa ni sinoć, nije bio u stanju započeti s nekom temom od nulte točke, odnosno iz neutralnog i nepristranog položaja. A, ne. Čak i ako se tako ponaša u studiju (a ne ponaša se, jer da pokuša, eksplodirao bi), svaki put na početku panelke prikaže prilog u kojemu se jasno zacrtavaju okviri diskusije. Tako je i sinoć prikazan prilog u kojemu je bilo jasno da, baš kao i svaki pošten hrvatski muž, i Brane Bilić puše na korupciju i klijentelizam elita, ali i da je sumnjičav prema onima koji ih nastoje zamijeniti. Odmah se tu postavio vatrozid prema prevelikom ljevičarenju ('Tko to Hrvatskoj nudi utopijski Žižekov komunizam na koji se već opasno opekla?'), odmah se u prilogu uz spominjanje The Najvećih Zala prikazalo nekoliko zgrada stranih banaka i odmah se iscrtao krug u kojemu je dopušteno nuditi 'zadaće elitama'. Sačuvaj bože bilo kakvo spominjanje revolucije i prevrata. Zna Brane gdje mu je mjesto, a pokazat će ga i nama.

3. Populizam

Iako se to kosi s prvom postavkom - onom u kojoj bi Brane najradije predavao kolegij Ovako Bi Trebala Izgledati Budućnost na Fakultetu za sve znanosti i filozofije u svemiru - Bilićev se kvaziintelektualizam i sinoć na kraju razotkrio u zadnjemu dijelu emisije, gdje se poveća minutaža daje pozivima gledatelja. Gledatelji kao gledatelji, najčešće uopće ne shvaćaju ono o čemu Bilić govori, i Bilić to vrlo dobro zna, zato i manipulira onim riječima čije značenje nije toliko važno koliko je važan njihov emotivni naboj. Pošteni poduzetnici. Budućnost Hrvatske. Iskorištavanje malog čovjeka. Veliki protiv malih. I tako redom. Gledatelji zbog toga - a i zbog poslušničkog ograđivanja područja diskusije iz točke 2 - jako vole Bilića, čak i kad im ni uz pomoć halucinogena nije jasno o čemu on to brljavi. Nazivaju zato, hvale svojeg junaka i postavljaju pitanja koja veze s temom nemaju, a Branimir ih, sve u neprilici i zadovoljan zbog komplimenata - pokušava preformulirati pred svojim sugovornicima.

Rezultat je taj da na kraju ni sam Brane ne bi znao sažeti vlastitu emisiju. Ni odgovoriti na pitanje tko su, zaboga, onda te elite u Hrvatskoj. Osim u onom slučaju kada bi moramo priznati da ih je zamislio već na početku. I da ih je nametnuo gledateljima. Bez ikakvog osluškivanja bilo čijeg pulsa.