Drugi rođendan Magente 1 Hrvatski će Telekom ove godine proslaviti na najljepši mogući način - velikim besplatnim koncertom Tonyja Cetinskog na glavnom zagrebačkom trgu. Na koncertu će uz bend i TonyC orkestar ugostiti mlade pjevačke nade Davida Temelkova, Juru Brkljaču i Marka Kutlića, kojima i na taj način pruža nesebičnu podršku na njihovom glazbenom putu. Taj će koncert biti savršena prigoda za promociju novog Tonijevog albuma 'Kao u snu', koji fanovi s nestrpljenjem očekuju. Ususret izlasku tog uratka, koncertu i svemu novom što ga čeka razgovarali smo s ovim neponovljivim glazbenikom.

Kakav zvuk će donijeti novi album, kakve će vam biti nove pjesme?

Prije dvije godine uveli smo više analogije, a maknuli digitaliju i semplove pa smo kompletan album koji smo ranije snimili morali prearanžirati jer smo na terenu vidjeli da publika jako dobro reagira na unplugged. Čak sam bio odustao od nekih starih pjesama koje mi nisu dobro zvučale, ali očito je klavijaturist Filip Gjud, koji je zadužen za raspisivanje nota i aranžmana, našao dobru mjeru između zvuka benda i zvuka violina. Sve se poklopilo koncertom na tvrđavi u Šibeniku prošlog ljeta, gdje se na tonskoj probi potvrdilo da je moj vokal sjeo na umjerenije sviranje benda, pri kojem se bolje čuje tekst, ono o čemu pjevam. Prije sam imao napucan bend i sound, a sad smo to nekako pripitomili i, kao što sam spomenuo, odlučili prearanžirati već snimljene pjesme. Igor Ivanović, Filip Gjud i Marko Vojvodić su okosnica, a ja sam prvi put izvršni i odgovaram za uspjehe i neuspjehe albuma. Gostujući producent je Elvis Stanić na dvije pjesme i bit će mi gost na ljetnoj pozornici 27. srpnja. Violinama i orkestrima svakako smo obogatili zvuk na ovom albumu.

Kako birate koji ćete singl s albuma predstaviti publici? Je li to vaša odluka ili vam to diktira diskograf?

Uglavnom je to moja odluka, a onda je podijelim s ostalima. Onda se neki slože s time ili ne, ali na kraju se moraju složiti s time. To se zove demokracija! (smijeh)

Tko prvi čuje snimku neke vaše nove pjesme, kome je prvo pustite?

Još dok pjesme nisu gotove, dok nastaju, moram ih poslati nekim ljudima. Recimo, Branku, mom fanu i prijatelju iz djetinjstva iz Rovinja, moram obavezno poslati, pa onda roditeljima jer su mi oni najveći kritičari. Ako taj filtar prođe, onda će biti dobar album. Otac je posebno uzbuđen kad čuje nešto novo i bome mi kaže kad mu se nešto čini da ne valja. Onda mu kažem: 'Nisam ti poslao snimku da me kritiziraš, nego pohvališ.' (smijeh) Kad sam ga već spomenuo, moj otac će biti gost na koncertu u Sava centru, ali ne na način na koji se uvijek zafrkavam i imitiram ga, nego će stvarno pjevati. I sad je jako uzbuđen i boji se jer već dugo nije nastupao pred većom masom ljudi. Sprema se za to, pa me pitao možemo li spustiti tonalitet. Rekao sam mu: 'Ne može. Vidjet ćeš kad se popneš na binu i kad te adrenalin zašora da ćeš moći otpjevati.' (smijeh) Ali ja uopće ne sumnjam u njega.

Osim novog albuma, u Zagrebu pripremate veliki koncert na Trgu bana Jelačića 14. travnja. Uz vas je novooformljeni TonyC orkestar sačinjen od 10 gudača, isključivo žena. Što još čeka publiku ondje?

Imat ćemo goste, a produkcijski će to biti uistinu poseban koncert.

Nakon velikog broja albuma koje ste objavili sjetite li se svih tekstova na koncertima?

Više gledam da biram pjesme koje publika zna tako da kad ih ne znam, samo stanem, a oni nastave. (smijeh) Prije dosta godina sam to prelomio. Vidio sam Boltona i druge koji čitaju s ekrana na bini. Ne možeš sve te pjesme zapamtiti. Trudiš se, ali dođe taj black moment kad se zablokiraš. Ali ja onda pogledam Djordjiju, moj prateći vokal, a ona uvijek sve zna, prava je štreberica.

Mijenjate li često set listu? Koliko vam brzo dosadi isti raspored pjesama na koncertima?

Sad bi moj bend zaurlao od smijeha zato što ja sve jako dobro isplaniram u detalje, napravim popis i nikad ne bude tako. Kad se snima, kad je televizija u to uključena, kad mora sve biti onako kako je napisano, onda je tako, sve po špagi. Ali za koncerte, gdje toga nema, na onima koji nisu produkcijski jako zahtjevni imamo popis pjesama koje su kostur i onda kombiniram što ću pjevati. Gledam reakciju publike, pa neku pjesmu preskočim i kasnije se vratim na nju.

Koju pjesmu više ne svirate i bez koje ne možete zamisliti koncert?

Prije nekoliko godina izbacio sam pjesmu 'Sve je s tobom napokon na mjestu' zato što mi se sad kad imam malo sjediju bradu činila da je 'dječja', ali smo je vratili jer je publika obožava. Isto tako, nekoliko godina nisam svirao 'Nebo iznad nas' jer mi je bila previše djetinjasta, no i nju smo ponovo uvrstili u repertoar. U jednom trenutku sam morao paziti kako biram pjesme po podnebljima. Jer primjerice u Srbiji funkcioniraju jedne, u Sloveniji bolje druge pjesme. Ali sad se to niveliralo i u svakom slučaju nije lako postaviti neku univerzalnu set listu. To je stvarno teško.

Imate li poseban režim prije koncerta, kako primjerice čuvate glas. Neki ne govore, neki se moraju dobro naspavati. Kako uopće izgleda vaš dan kad imate koncert?

U principu je najbolje šutjeti i naspavati se. Dok se spava, najbolje se čuva glas. Stara sam mašina pa kako za snimanje u studiju tako i za koncerte, moram se sat vremena zagrijavati. Tek tada mi se grlo otvori. Možeš se odmoriti, ali ne smiješ nikako ulijeniti grlo. To je vrlo zeznuta stvar.

Uz vaše pjesme su odrasle generacije i mnogi su se zaljubljivali uz njih. Koja je vama intimno najbliža?

Meni je '23. prosinca'. To je pjesma koja neće nikad nikome dosaditi i nosi svoju priču i težinu, a 'Kad žena zavoli' je himna ljubavi i žena. Zanimljivo je da ta pjesma nije bila singl, odnosno nismo je posebno furali na radiopostajama, ni snimili videospot za nju, nego je sama od sebe našla put. Publika ju je počela tražiti na radiopostajama i od nje napravila to da postane singl pa smo je onda s koncerta izvukli i napravili videospot. Znači, neke pjesme same nađu svoj put do publike.

Je li svijet tehnologije, Youtubea, interneta oduzeo glazbi na kvaliteti?

To je isto kao pitanje cajki i narodne glazbe. Ima i dobrih i loših strana. Loša je to što jednostavno, ako ti nešto ne paše, ne možeš ne čuti. U svakom slučaju, na Youtubeu odabereš nešto što želiš čuti. Overdose bilo kakvog glazbenog žanra, pa tako i bilo kakve platforme kao što je Youtube, donosi i dobrih i loših stvari. Kad je nečega previše, kvalitetna glazba dođe do izražaja iako se čini da prevladava loša. Ali ako uporno slušaš ono što voliš, što je kvalitetno i ako radiš dobro i kvalitetno, opet to može isplivati. U početku sam i ja bio u šoku, to je bio kao neki kulturološki udarac za glazbu. Jer mainstream je u jednom trenutku bio zapostavljen i još uvijek jest na radiopostajama, što je dalo više prostora zabavnoj i, hajdemo reći, šund glazbi. Ali urbana glazba toliko ne podiže mase i nema na terenu učinak kao mainstream. Ja bih više volio da pravi rock bude na mjestu mainstreama, a da mainstream bude tu negdje. To je problem 'diktata', a kad se nešto diktira, to ne valja. Urbanom se glazbom želi dominirati nad, hajdemo reći, lošijim projektima i lakim notama, ali na kraju se ništa ne događa jer ljudi uvijek slušaju ono što žele i vole, a ne ono što im se nameće.

Skoro 30 godina ste na sceni. Što vas je tako dugo održalo - šarm, izgled, ugled, glas, pjesme?

Izgled nije sigurno, nije to moj glavni adut! (smijeh) Ono zbog čega mi je drago da još uvijek trajem to je da se ujutro ne moram buditi s maskom Tonyja Cetinskog kakvog su ljudi zavoljeli, nego sam ono što jesam. Znači, kad sam griješio, kad sam bio loš i kad sam bio dobar, publika me upoznala u svim oblicima i takav sam. Nisam možda od početka bio takav, ali sam shvatio da ako ljudima to bude okej, onda ću biti upravo onakav kakav jesam. Ali da svako jutro moram ući u robu Tonyja Cetinskog da bih i dalje bio uspješan, da budem žrtva svog lika i djela, bio bih jako nesretan. U jednom trenutku ljudi zastrane ili se propiju ili se počnu drogirati, jednostavno postaneš žrtva, tako da sam najviše sretan jer sam, pogotovo zadnjih pet godina, našao ravnotežu duha i tijela. Naravno da tu ima puno utjecaja i ono što čovjek prolazi u privatnom životu ne može ne utjecati na posao, ali dosta dobro sam se iskobeljao iz svega toga i svaki put ustanem kao Feniks.

Biste li što promijenili da možete ili je sve bilo onako kako je trebalo biti?

Mijenjao bih neke stvari, sigurno. Bio bih obazriviji prema nekim ljudima jer sam u jednom trenutku karijere bio u balonu, ali dobro...

Što to znači?

U jednom trenutku sam shvatio neke stvari i bacio sidro da se prizemljim. Čak sam na svakodnevnoj bazi prizemljivao samog sebe. Neću reći da je svaki album i pjesma dokazivanje iz početka, ali ako nemaš žar da osvajaš ljude i dalje, onda tu više nema kruha. Mora biti malo borbe. Kad bih ušao u rutinu, ubio bih se. Onda stvarno ne bih mogao raditi ovaj posao. Svaki put mi je sve veći izazov.

A što vam je danas najveći izazov?

Da budemo sretni u tome što radimo i damo nešto više, ne oslanjajući se na stare kredite, nego raditi i ići naprijed koliko god je moguće. Nije uvijek lako. Recimo, ja nikad nisam bio pripadnik nijednog klana iako su svi to htjeli. Nekako se nisam dao u to pa sam zbog toga imao pauze od dvije, tri, pet godina. Generalno, vratit ću se na prethodno pitanje, ne bih mijenjao ništa jer onda to ne bih bio ja. Taj put koji sam prošao i prolazim još uvijek me na neki način formirao. Ne bih bio tu gdje jesam da ga nisam prošao.

Na koncertima uvijek imate duhovite dosjetke, uvijek ste zanimljivi, a malo ljudi zna da odlično imitirate. Jeste li ikada razmišljali ući u glumačke vode ili imati možda neki svoj show na televiziji?

Bio sam u kazalištu kad sam imao veliku krizu u karijeri, a to je bilo 2000. godine, kad sam napravio album 'Triptonic', koji je bio zaključan u skladištu. Neki klanovi kojima se nisam priklonio doslovno su zaključali taj album i ja sam zbog toga pao u veliku krizu. U to vrijeme sam upoznao Željka Vukmiricu i on me uveo u Kazalište Trešnja, u kojem sam glumio u mjuziklu 'Džingiskan'. Nisam nikad imao pretenziju da budem glumac. Gostovao sam u nekim serijama, radio glazbu za serije, ali ići tamo i glumiti nekog drugog lika, kao što ne mogu glumiti nekog drugog Tonija... Ne, ja nisam tip za to.

Kad smo kod duhovitosti, što vas može nasmijati?

Svaki čovjek koji je čista duša i koji je dobar. A to tek sada mogu vidjeti, iščitati, prije nisam vidio. Bilo je jako puno prijatelja oko mene i jako puno njih se htjelo pokazati velikim, čistim dušama i dobrim ljudima jer su znali da me to može odobrovoljiti i nasmijati, a nisam znao prepoznati tko je uistinu glumac, a tko je prava osoba. Sada to jako dobro znam i osjetim.

Hipersenzibilac ste, htjeli to priznati ili ne. Govorili ste o lošijim stranama, no što vam je ta osjetljivost dobrog donijela?

Ništa dobroga! Moje reakcije nisu ništa dobrog donijele. Neki dan je Barbara Kolar rekla da ne može zamisliti neki festival ili događaj na kojem nije izostala moja reakcija na namještaljke. Jednostavno nisam tip koji šuti. I njoj sam to rekao, a sad kažem i vama. No mislim da ne bih tako više reagirao. Kad se sve zbroji, ispada kao da se jedino ti buniš, ispadaš kao onaj Štrumf Mrgud. U jednom trenutku sam se tako osjećao. Više puta sam se bunio zbog nepravde nad drugima, ne zbog mene. Ja se za sebe nikad nisam bojao. U vrijeme najveće krize sam govorio da kad bih se prestao baviti glazbom, da sutra prestanem pjevati, radio bih pizze. Nemam problem s time zaposliti se, raditi. Nosio sam suncobrane po plaži, radio u animaciji, kao DJ. Znači, nemam tu neku zvjezdanost u glavi da se sad ne bih mogao snaći. Bunio sam se više puta zbog općeg dobra i zbog toga što neke stvari nisu bile fer, ali sam shvatio da ne možeš sam protiv svijeta. Masa njih sjedi iza žbunja i čeka da se netko pobuni i skoči i kaže: 'Da, on ima pravo.' Nije mi žao ni zbog jedne svoje reakcije, naprosto se ne mogu obuzdati, moram skočiti i reći, ali nije da uživam u tome. Ili da uživam u tome da me mrze, da uživam da me vole. Znam puno likova na sceni koji se tako ponašaju, ali ih neću spominjati. Pa ako ćemo se malo dotaknuti vjere, jedni vole Isusa, drugi Budu, treći Alaha. Ne postoji osoba ni božanstvo koje svi vole. To sam odavno shvatio i zato nikad nisam ušao u tu slijepu ulicu i upao u zamku da imam potrebu svima se svidjeti. Ne možeš se svima svidjeti i ne mogu svi biti dobri sa svima.

Tu spoznaju su vam donijele godine i zrelost, rekla bih. Bojite li se godina, starosti, prolaznosti života?

Volio bih da sam tu staloženost dobio ranije. Ne opterećujem se godinama. Duh mi je premlad, ustvari sad je taman. Da mi je ranije došla ta smirenost, možda bih bio zadovoljniji jer se ne bih uzrujavao bezveze oko gluposti. Sada sam si baš na mjestu.

Nemate problem s pokazivanjem emocija. I na koncertu i privatno, kad su obljetnice, svojoj supruzi ne ustručavate se osjećaje pokazati javno.

Nekad je to bilo tako, ali sad je sve manje. To ipak treba ostati između četiri zida. Puno toga lijepog se događa između naša četiri zida, ali nekad pomislim: 'Dobro, ajde' i odlučim ponešto pokazati. Nisam pobornik toga. Nekoliko puta sam pokazao kako iznenađujem suprugu i kako dijelimo te lijepe trenutke. Možda je to zato što sam izgubljen u svoj toj ljubavi, što do sada nisam, a možda neće ovo zvučati fer prema bivšim ženama, osjetio toliku ljubav, pažnju ni podršku kao što je osjećam sada. Nekako sam tu uvijek bio keš mašina ili ne znam što. Sad sam presretan! Nakon pet godina poznanstva osjećam se kao da smo se Dubravka i ja jučer upoznali. Ne vidim ništa osim svoje supruge. To me zbunjuje jer sam imao borbu u sebi: zašto ljudi smatraju normalnim da imaju ljubavnice, dođu kući i glume uzorite muževe i očeve? Ja bih otišao kad bi mi se takvo nešto dogodilo. Kad bih zastranio i vidio da ne ide, izašao bih iz takvog odnosa jer ne bih mogao živjeti u takvom ozračju. Zanimalo me to čisto kao čovjeka: zašto to ljudi čine? Jer ipak 90 posto ljudi to radi, imaju ljubavnice, uče djecu ljubavi, a u braku nisu sretni. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu što sam riješio taj rebus u glavi. I nadam se da će tako biti do kraja života jer je Dubravka definitivno osoba koja je iskrena, ona je čista duša. I ona je imala svoje teške trenutke u životu, no sad smo se našli i zajedno uživamo.

Rekli ste da se nakon pet godina sa suprugom osjećate kao da ste se upoznali. Kako taj osjećaj, tu vječnu vatru i žar održati u vezi, braku?

Slično privlači nešto slično sebi, a ne različitost, kako sam mislio ranije. Različitost može kratkotrajno zaintrigirati, ali valjda smo toliko sebični kao ljudi, htjeli to priznati ili ne, da tražimo sebi slične, nekoga tko te može pratiti i tolerirati. Dubravka i ja smo toliko slični da je to nevjerojatno. Stvarno - kad nešto jako zaželiš u glavi, to ti se ostvari. Ali moraš prije toga biti jako iskren prema sebi, znati što želiš i ne želiš. Kad sam nakon druge rastave odustao od ljubavi, onda mi se dogodila osoba kakvu sam po osobinama i karakteru zamišljao još u pubertetu. Kao da sam odavno već s njom.

Budući da ste postigli taj balans čvrstine i zrelosti, može li osoba, ako nije tako stabilna, prevladati teške i mučne situacije kakve su se vama u posljednje vrijeme događale?

Sve situacije sada lakše podnosim. Moram biti sirovo iskren, osoba mora biti jaka da bi se skinula sa svih gluposti s kojima se nosila. Bilo da je riječ o alkoholu, lakim drogama, ovisnosti o seksu. Želim reći da moraš biti jak u glavi da bi se uspio maknuti od toga bez institucija, ustanova, ičega. Kad to sa sobom prvo odrežeš, onda ti mozak počne drukčije razmišljati. Kod mene je trajala jedna faza od dvije, tri godine, kada mi je Dubravka puno pomogla, čak kažem i da mi je spasila život. Otad sam se oslobodio i počeo donositi odluke koje su iznenadile čak i mene samoga. Neke prekretnice, važne stvari, dobre, a pogotovo loše, čovjek ne može riješiti tako da zakopava probleme pod tepih. Dok nisi zdrav umom, razumom i tijelom, ne možeš sebe dovesti u balans. Tko kaže drukčije - laže. Život ide dalje, teške situacije se događaju, neki prijatelji otpadaju, drugi ostaju, ali kad sve posložiš u glavi, sve bude kako treba. Ja sam iskreno mislio da se neću više nikad dovesti na tračnice karijere jer sam izletio iz njih u jednom trenutku. I dalje sam radio, funkcionirao, ali sva sreća da imam suradnike i prijatelje koji su mi puno pomogli. Čak me je dragi Bog pomilovao nekoliko puta u životu jer sam, statistički gledajući, imao veliku šansu da tri puta nestanem. Ne samo na svijetu, nego u karijeri, poslu, da se mogu pozdraviti sa svime bez obzira na glasovne mogućnosti. Netko bi mogao reći: 'Ma daj, ajde, pa ti bi se digao svaki put kad bi pao', ali nije to samo stvar pjevanja i odnosa prema poslu, nego i odnosa prema sebi i životu. Kad sam se doveo u red uz obitelj, Dubravku i mali broj prijatelja, uspio sam sve prevladati.

Što ste naučili iz takvih bolnih događaja koji su vas snašli?

Prije zadnjeg nemilog događaja, zbog kojeg se neminovno našlo i puno hejtera, naučio sam puno toga. Neću reći da sam postao đon-obraz jer bi to bilo krivo. Zalutao bih u komentare ispod članaka i bezveze se opterećivao time, ali sad mi više uopće ne pada na pamet to čitati. Ne zato što se borim protiv toga, nego zato što sam shvatio da je vrijeme takvo da ništa ne možeš očekivati uz brzinu medija, brzinu izmjene informacija i senzacionalizam. Ne možeš svakome objasniti da nije tako kako piše i da nije tako u stvarnom životu. Dok bih to sve demantirao, izgubio bih jako puno snage, energije. Onda se samo prebaciš u drugi mod, dođeš u studio, napraviš pjesmu i čekaš da sve ispliva. Jer istina se uvijek na kraju pokaže.

Rekli ste da ono što se vama događalo prevladate i da teže podnosite nepravdu nad drugima. Sigurno vas je situacija s roditeljima više pogodila. Čemu se čovjek mora okrenuti da ga takvo nešto ne slomi?

Puno teže se nosim s nepravdom prema drugima, a osobito prema mojim roditeljima, i to naročito u trenutku kada ništa nije dokazano. A unaprijed su bili optuženi i mediji su ih razapeli. Nekoga ići unaprijed linčovati i prokazivati bez ikakvih dokaza i pokrenutih procesa... Da, nakon devet godina mi je teško. Moji roditelji su trebali uživati u penziji, starosti, s unucima, s nama djecom, a oni se bore jer imaju još nekoliko ročišta koja moraju odraditi. Na kraju tresla su se brda, rodio se miš - jer ničeg nema. Takve situacije ostavljaju velike tragove. Jer dok sve bude gotovo, zdravlje više ne možeš vratiti. To s roditeljima i zatvorom me zaista najviše pogodilo.

Koliko vas je to promijenilo kao osobu?

To me najviše promijenilo jer ti ljudi to nisu zaslužili. Da nisu to moji roditelji, nego roditelji prijatelja koje dobro poznajem, isto bi me to rastužilo. Uvijek tako reagiram na nepravdu. Ali na kraju uvijek pravda pobijedi!