Oliver Dragojević ostavio je, kao rijetko tko u njegovu zanatu, toliku masu dirnutih i ožalošćenih kad je domaća glazbena scena u pitanju. Njegov opus i stvaralaštvo nadilaze sve žanrovske podjele, glazbene ukuse, generacije i dijalekte, a o tome kako je glazbeni velikan vječno i neizbrisivo dotaknuo tolike uši i duše govorili su vrsni poznavatelji glazbe. Davnih dana s Oliverom prisjetio se Vlatko Stefanovski, gitarist i osnivač grupe Leb i sol, koji je nakon raspada Jugoslavije i benda nastavio s ništa manje uspješnom solo karijerom.

'Malo ljudi zna da smo 1978. zajedno išli na turneju jer je u to vrijeme isti menadžer radio s nama, tako da smo se Oliver i ja sretali, a i često su nam se ukrštavali putovi po tadašnjoj Jugoslaviji. Nažalost, nismo nikad intenzivnije surađivali, ali smo se jako uvažavali. Oliver je bio izuzetno muzikalan čovjek. On je osoba, glazbenik i umjetnik koji jednostavno nije znao ubosti falš. Imao je izvanredan sluh, izvanserijski osjećaj senzibiliteta i ogroman talent za glazbu. To kako je on svirao klavir i orgulje bilo je jedinstveno.

Da se probao okušati u bilo čemu, osim u zabavnoj i pop glazbi koja mu je bila primarna, primjerice jazzu, rocku, hard rocku - u svemu bi bio superioran jer je imao osjećaj za muzikalnost. A pritom je ta muzikalnost bila pomiješana s mediteranskom ležernošću i u tome leži njegova tajna. Znao sam u šali govoriti da je Oliverov glas imao Marshallove lampice, to je taj hrapavi maršalovski distorsion koji je bio naprosto neodoljiv. Svoju emociju savršeno je znao prenijeti na publiku', ispričao je Vlatko Stefanovski.

Jedan od najbližih suradnika i prijatelja Olivera Dragojevića, gitarist, skladatelj i aranžer Ante Gelo kaže da među glazbenicima u Hrvatskoj i regiji malo koji od njih izaziva toliko poštovanje kao pjevačka legenda.

'I to od muzike do izuzetnog frazirunga i povjerenja na bini, jer je svojom energijom i znanjem bio u stanju skupiti bend u fantastičnu glazbenu točku. Uvijek je imao volju, nemir i težnju za boljim, za svaki ton se borio i nas glazbenike učinio boljima, poticao da ne odustajemo. Na bini je imao strašnu energiju. Uvijek je volio slušati dobru mjuzu i nisi mu mogao parirati. S njim si mogao razgovarati o Milesu Davisu, Dizzyju Gillespieju, Sandovalu, Methenyju, on je baš brijao na mjuzu. Spomeneš mu recimo Blood, Sweat & Tears, a on kaže: 'E, imam sve njihove ploče.' Njega je Bog dotaknuo prstom i dao mu izvanserijski talent za glazbu. Od svih koncerta, snimanja, do druženja, sve je to išlo kroz humor i duh, a sve to što sada proživljavamo nakon njega njegova je čista pozitiva i dobrota koja nas je preplavila.

On je bilo toliko lijep čovjek i žao mi je ljudi koji ga nisu upoznali. Energiju koju je prenio na nas glazbenike prenosio je na publiku. To je skupocjena glazbenički i znalačka muzika. O vokalu da ne govorim. Uvijek me podsjećao na najbolju gitaru jer je imao takvu nevjerojatnu toplinu. Njegova konverzacija klavira i vokala, to je čudo kako je on sebe pitao i odgovarao. Imao je nevjerojatan osjećaj za formu, što nemaju svi glazbenici. Ne znam kako ćemo bez njega. On je naprosto bio osnovna jedinica za kvalitetu. Svirali smo tako u Las Vegasu s jednim od najboljih trubača svijeta, Arthurom Sandovalom, a on je, kad ga je čuo i ostao u čudu, rekao: 'He's the man.' Ovdje obično znamo omalovažavati što radimo, a kad smo svirali u New Yorku, jedan od najboljih bubnjara na svijetu, Antonio Sánchez, puknuo je na Olivera, rekao je da razbija i da bi razvalio da se rodio na engleskom govornom području. Slažem se s njim', kaže ovaj vrsni glazbenik, sretan zbog toga što je imao privilegiju biti dio Oliverova života.