Uršula Tolj vodila nas je kroz brojne emisije, a slušali smo je i na radijskim frekvencijama, i tako posljednjih dvadesetak godina. Popričali smo s njom o svakojakim detaljima njezina posla, pa i o tome što priprema na spisateljskom planu (budući da je iza nje nekoliko knjiga) i zašto voli Hajduk.

Show 'Zvijezde pjevaju' iznimno je uspješan i hvaljen projekt. Što mislite, zašto?

Zato što je svegeneracijski, iznimno pozitivan i veseo. Svim sudionicima je lijepo i žele biti u emisiji, od natjecatelja, voditelja, ljudi iza kamera do publike, što se jednostavno prenese i na drugu stranu ekrana.

Čini se da vam je ove godine bio baš poseban gušt raditi na njemu...

Ma uvijek je gušt. Ove godine se prvi put dogodilo da imam samo taj show pa sam se stigla posvetiti i detaljima. A skupili smo i vrlo zanimljivu ekipu zvijezda i mentora.

Jedno ste od zaštitnih lica HRT-a već 26 godina. Niste samo voditeljica, nego i urednica, novinarka i scenaristica. Koji vam je najdraži od projekata na kojima ste do sada radili?

Kao samo voditeljici nekad davno '3plus' i 'Halo, Zagreb', kao urednici i voditeljici (pa i scenaristici) 'Koktel-bar' i 'Kod nas doma', a kao urednici projekti Dora i 'Zvijezde pjevaju'.

HTV se godinama bori pronaći publiku koja će se u sklopu zabavnog programa zaista zabaviti. Zašto je tako teško osmisliti emisiju koja će biti neopterećujuća, zabavna poput onih kultnih, kakve smo gledali u neka prošla vremena?

Zato što smo do sada već vidjeli sve. Prvo smo samo pjevali, plesali i razgovarali, pa smo se počeli i ludirati, zatim nam je bilo zabavno gledati nepoznate ljude zatvorene u kućama i na farmama kako žive pred kamerama, pa gledamo ljude kako preživljavaju u divljini, pa gledamo na mobitelima prometne nesreće, prirodne katastrofe, smiješne segmente ozbiljnih emisija, glupiranja, savjete, vježbanje… Ali čini mi se da se ljudi vraćaju osnovama – moguće je da je malo smijeha, malo razgovora i malo glazbe sve što vam treba u trenucima opuštanja.

Dio kolača HTV-u su svakako uzele druge nacionalne televizije. Kako se boriti s time?

Kvalitetom.

Jeste li bili razočarani kad su vas maknuli s mjesta urednice Dore i šefice naše delegacije za Eurosong?

Jesam. Odgojena sam tako da budem skromna i uvijek mi je neugodno kad se hvalim, ali doista sam uvjerena da sam odradila jako dobar posao i na Dori i u Rotterdamu i zapravo mi je jasno da nisam smijenjena zbog rezultata nego nekih drugih stvari. No ne mislim ni to da sam nezamjenjiva niti da moram do kraja života raditi sve projekte koje dobijem.

Po struci ste profesorica hrvatskog jezika i književnosti, a iza vas je i nekoliko knjiga. Pripremate li što na tom planu? Roman, kolumnu?

Pripremam, ali doista ne mogu prognozirati kad ću se ozbiljnije posvetiti tome. Jako volim pisati, ali trenutačno nemam vremena, nosim u glavi neke ideje, u laptopu imam i početke romana, ali mora mi se i ta ideja koju imam malo raščistiti u glavi pa da mirno krenem u tu avanturu.

Koliko stignete pisati za druge? Poznato je to da ste brojnim izvođačima (poput Davora Radolfija, Renate Sabljak, Maje Šuput, Igora Delača, Patrije...) pisali tekstove.

Imam još jako puno neiskorištenih tekstova, jako puno i uglazbljenih, ali ne i udomljenih, tako da i ne pišem puno. Tu i tamo, kad me netko zamoli da malo popravim postojeći tekst ili napišem nešto na njihovu glazbu. Mislim da će sljedeći singl Roberta Čoline biti moj tekst i tomu se veselim.

Vatrena ste navijačica Hajduka. Otkud tolika ljubav prema tom klubu i jeste li kao Riječanka ikad imali problema zbog toga?

Nisam imala problema s normalnim ljudima, no naravno da uvijek postoje anonimni psovači po društvenim mrežama koji očito ne shvaćaju što su to navijanje i ljubav prema nekom klubu, a što nisu. Moj je tata bio hajdukovac, uz njega sam zavoljela i nogomet i taj klub, zajedno smo navijali, gledali, raspravljali… Navijajući za Hajduk, nosim i svog tatu uvijek sa sobom u srcu. Volim Rijeku, u kojoj sam rođena, i u isto vrijeme volim Hajduk, koji je moj klub. To nikome ne bi trebalo biti problematično.

Odete li i na utakmicu?

U zadnje vrijeme često. Prije sam bila uvjerena, prema nekim iskustvima iz mladosti, da se na tribini ne vidi tako dobro kao na TV-u, ali shvatila sam da je sasvim obratno ako baš voliš i shvaćaš nogomet. Tako da odem i do Splita, ali puno češće u Kranjčevićevu, Varaždin, Goricu, Koprivnicu… kad gostuje Hajduk. Bila sam i na Stamford Bridgeu s djecom, a možda, ako nekim čudom dođem do ulaznica, odem s kćeri na finale Lige nacija.

Kad smo kod sporta, čija ste velika ljubiteljica, stignete li se baviti njime? Kako održavate kondiciju?

Vježbam dvaput tjedno u Gombalištu, lijepom mjestu koje promiče zdrav život u Novom Zagrebu, s manjim prekidom već dvadeset godina. Jako volim šetati se i provoditi vrijeme u prirodi, a ne volim dugo sjediti na jednom mjestu.

Jesu li djeca vaši najveći kritičari?

Jesu. Srećom. Uglavnom dobivam prolaznu ocjenu, hahaha...

Koliko svog prepoznajete u njima? Imaju li oni poput vas afiniteta za glazbu, sport...?

Nikad nisam u njima tražila sebe, tako da zapravo ne znam odgovoriti na to pitanje. Nisu štreberi poput mene, hahaha, ali oboje vole glumu, a i ja sam se kratko bavila time u mladosti. Vole i glazbu, Ewa jako voli čitati… Mislim čak da bi oboje bili dosta dobri voditelji. Naravno, tek ćemo vidjeti što će im donijeti život.