Prije negoli je na satu otkucala ponoć 14. studenog 1948. godine princ Charles Philip Arthus George postao je 'javno dobro'. Dok se njegova 22-godišnja majka, tada još uvijek princeza Elizabeta, odmarala u spavaćoj sobi Buckinghamske palače, njezinog novorođenog sina kraljevska je primalja, sestra Helena Rowe, donijela u golemu, pozlaćenu salu za bal. Pod visokim stropovima, a nasuprot masivnog prijestolja kralja Georgea VI, ušuškanog u crveno-zlatno izvezeno baršunasto odijelce i prekrivenog bijelom dekicom, Charlesa su stavili u kolijevku kako bi ga kraljevski čestitari mogli vidjeti i odati počast njegovom djedu, kralju Georgeu VI i baki, kraljici Elizabeti.

Kako je otkrio privatni tajnik kraljice Elizabete II, Thomas Harvey, maleni Charles bio je star tek dva i pol sata kada su ga iz svih kutova pregledavali nepoznati ljudi i odavali mu počast.

Od samog početka od njega su imali velika očekivanja, stoga ne čudi da je bio pod stalnom prismotrom, za razliku od njegove majke koja je barem imala relativno bezbrižnih deset godina djetinjstva. Tek kada je njezin otac, kralj George VI neočekivano 1936. godine preuzeo prijestolje zbog abdikacije starijeg brata, kralja Edwarda VIII, princeza Elizabeta pomakla se u liniji za naslijeđe trona.

U prosincu, kada je Charles imao četiri tjedna, održano je i krštenje ispod ukrašene kupole glazbene sobe u Buckinghamskoj palači. Nadbiskup od Canterburyja blagoslovio je malenog princa svetom vodom iz rijeke Jordan.

Princeza Elizabeta nije krila oduševljenje svojim prvorođenim sinom, kojeg je dojila dva mjeseca, no nakon što se zarazila ospicama, bila je prisiljena prestati. Nažalost, većinu djetinjstva princ Charles odrastao je bez svojih roditelja jer se Elizabeta trudila što više vremena provoditi sa svojim suprugom Philipom, vojvodom od Edinburgha, koji je bio časnik u Kraljevskoj mornarici. Iako je uspjela stići na njegov prvi rođendan, njihovi zajednički trenuci bili su doista rijetkost.

Ništa više sa sinom nije provodio ni princ Philip, iako se silno trudio pa je koristio svoje povratke kući kako ga naučio kako se lovi riba ili druge životinje, a naučio ga je i plivati u bazenu Buckinghamske palače.

O svemu tome doznalo se tek 1992. godine, kada se Charles rastao od princeze Diane, pa je sve o svom odrastanju pričao Jonathanu Dimblebyju za njegovu autobiografiju, a koja je u konačnici objavljena kao neautorizirana. Dimbleby je tada napisao kako je Charles kao dječak bio pod stalnim pritiskom osobnosti svog oca, a koji ga je često korio zbog neke pogreške u ponašanju ili stavu, zbog čega je često i plakao. Čak su i neki Charlesovi prijatelji kasnije govorili kako je vojvoda znao omalovažavati, ali i zlostavljati svog sina, dok je s druge strane njegova majka bila ravnodušna i ne previše povezana s njim.

Gotovo dva desetljeća kasnije, 2012. godine, princ Charles sve je pokušao izmijeniti u dokumentarnom filmu u čast dijamantnog jubileja svoje majke. Videosnimke nastale u kućnoj atmosferi prikazivale su idilično djetinjstvo na obiteljskim imanjima u Sandringhamu, Norfolku i Balmoralu, a snimke princa Philipa kako trčkara s djecom bile su sušta suprotnost njegovoj reputaciji, kao i prizori kraljice okružene djecom kako bi dokazala da nije bila indiferentna i razbila privid svoje udaljenosti od njih.

Da je iznimno osjetljiv, znali su svi, a jedan događaj mnogima se urezao u pamćenje. Bilo je to tijekom obiteljskog druženja u domu Philipovog ujaka Louisa Mountbattena. Uzvanicima su tada poslužene divlje jagode, a osmogodišnji Charles počeo je skidati stabljike s njih, na što su mu rekli da ih ne mora čupati, već da za njih primi i umoči jagodice u šećer te tako jede. Nije prošlo dugo, a svi su primijetili kako ‘jadno dijete’ pokušava vratiti sve stabljike na jagode.

Zbog takvog ponašanja Philip je mislio kako će Charles izrasti u slabića, stoga ga je odlučio ‘ojačati’. Kada su ga, kao 20-godišnjaka, upitali je li njegov otac bio strog i je li mu govorio da sjedi i šuti, Charles je bez razmišljanja odgovorio potvrdno.

Kada je, doslovce preko noći, princeza Elizabeta postala kraljica, obveze koje je dobila s titulom sprečavale su je da provodi vrijeme sa svojom djecom. Kako bi donijela važne odluke koje su se ticale njezine obitelji, oslanjala se na supruga. Da s djecom nije bila pretjerano bliska, govori i podatak da je u svibnju 1954., kada su se nakon šest mjeseci izbivanja vratili kući, kralj i kraljica petogodišnjeg Charlesa i trogodišnju Anne umjesto zagrljajem pozdravili jednostavnim stiskom ruke.

Stoga ne čudi to što je Charles zapravo bio iznimno vezan uz svoju baku, kraljicu majku, i često ju je posjećivao u njezinu domu u Windsor parku. Kao dvogodišnjak znao je satima sjediti na njezinu krevetu, igrati se s njezinim ruževima za usne i ostalim sitnicama, dok mu je s pet godina dopustila da bezbrižno istražuje oko kuće. Ona mu je otkrila i svijet glazbe i umjetnosti i nikada se nije ustručavala dati mu te toliko željene zagrljaje. Ohrabrivala je tu njegovu plahost i dobrotu, želju da dijeli slatkiše s drugom djecom, učila ga je da, kada bira stranu na kojoj će igrati, uvijek izabere najslabije za svoj tim. No ni sve to nije bilo pretjerano dobro za njega jer je zbog toga potaknula u njemu sklonost samosažaljenju, odnosno kukanju, po čemu je u konačnici i danas poznat.

Školovao se kod kuće, i to pod nadzorom guvernante Catherine Peebles, koja je podržavala njegovu nesigurnost, kao i to da se povlači kada netko podigne ton na njega. Iako je bio iznimno nadaren, stvari su ga lako ometale, kao i sanjarenje. U dobi od osam godina kraljica i princ Philip donijeli su odluku da nastavi školovanje izvan palače, iako to do tada nije bilo uobičajeno za članove kraljevske obitelji.

Početkom 1957. u kraljevskoj limuzini dovezli su ga ispred škole Hill House u Knightsbridgeu, a iako je njegova obitelj smatrala kako Charles treba odrastati u što normalnijem okruženju, poput svojih vršnjaka, imao je velikih problema s drugim dječacima. Zaljubljen u čitanje i pisanje, kao i crtanje, s iznimnim glazbenim talentom, Charles je napokon uživao, no šest mjeseci kasnije otac ga je prebacio u Cheam School u Hampshireu, u kojoj su se dječaci zapravo pripremali za odlazak u internat.

Za razliku od svog oca, koji je pohađao istu školu, Charles se nikako nije snašao. Nedostajali su mu obitelj i dom, a vrijeme je često provodio grleći svog plišanog medvjedića i plačući u svojoj sobi. Zbog činjenice da je prvi u nasljedstvu za tron Charles je bio idealna meta zlostavljača koji su ismijavali njegov izgled, posebice njegove uši. Tijekom boravka u školi, daleko od doma, često je bio bolestan - imao je kroničnu upalu sinusa, izvađeni su mu krajnici, a čak je prebolio i azijsku gripu. Niti u jednom trenutku roditelji nisu došli pogledati svog sina, da vide kako je, treba li mu šta. Dapače, prije odlaska na kraljevsku turneju Kanadom majka mu je poslala oproštajno pismo.

Iako je obitelj bila itekako svjesna toga da je nesretan, nisu se potrudili pronaći kompromis, niti bolje rješenje. Dapače, u ljeto 1958., na ceremoniji zatvaranja Commonwealth igara u Cardiffu, kraljica je održala govor u kojem je javno titulirala svog sina kao princa od Walesa. Tada je devetogodišnjaku bila noćna mora. Želio je samo da bude normalan poput svih svojih vršnjaka, a ne obilježen sa šest titula.

Ipak, najvažnija stvar koju je naučio u Cheamu bila mu je itekako korisna u daljnjem životu kao javne osobe. Naime Charles je dobio priliku glumiti u školskoj predstavi ‘The Last Baron’, a on sam dobio je ulogu kralja Richarda III, za koju je u konačnici dobio i velike pohvale.

Nakon završetka škole Charles je želio upisati Eton i imao je veliku podršku bake koja je pokušavala ‘obratiti’ i njegove roditelje. No Philip je odlučio da će njihov sin krenuti njegovim stopama i upisati škotski Gourdonstoun. Umjesto na stranu majke, kraljica Elizabeta II stala je na stranu svog supruga i tako još jednom zapečatila Charlesovu sudbinu.

Studiranje u Gourdonstounu bilo je izazovno - studenti su dan započinjali trčanjem prije doručka, a potom i tuširanjem ledenom vodom. Ipak, Charlesu je ta navika ostala do danas, tako da se i dalje, umjesto vrućom, tušira ledenom vodom.

No ono što je započelo u školi nastavilo se na fakultetu - zbog svog antitalenta u sportu, ali i sramežljivosti, Charles je bio idealna meta zlostavljača koji su bili poprilično grubi prema njemu. U strahu od svega često je bježao u obližnju kuću kapetana Iaina Tennanta i njegove supruge, sestre kraljičinog školskog prijatelja Davida Airlieja. Upravo oni spasili su ga od totalnog potonuća i jada.

Najveću potporu imao je u Donaldu Greenu, kraljevskom tjelohranitelju u kojem je s vremenom pronašao očinsku figuru. U lipnju 1963., kada je imao 14 godina, viđen je u jednom baru kako ispija cherry brandy s ostalim dečkima, što je drugog dana postalo i glavna tema tabloida. Dvije godine kasnije ponovno je dobio priliku glumiti glavnu ulogu, ovoga puta u 'Macbethu', a iako je bio uzbuđen što će ga roditelji napokon doći i gledati uživo, s druge je strane, kako je kasnije napisao, tijekom izvedbe jedino čuo očevo ismijavanje iz publike.

Philip nikada nije krio koliko je razočaran time što je antitalent u sportu, iako je 1961. Charles odlučio naučiti igrati polo kako bi mu se dodvorio. Otac mu je odgovorio time što ga je sa 17 godina poslao na ‘čeličenje’ u Australiju, no čini se da mu je taj put dobro napravio jer prvi put u životu Charlesa nisu gledali kao aristokrata, već kao običnog čovjeka, jednog od njih.

Poslije povratka otišao je u Gourdonstoun, a nakon što je krajem srpnja 1967. diplomirao i s roditeljima otišao u Balmoral, Charles je priznao kako mu je Gourdonstoun pomogao i naučio ga samodisciplini i samokontroli, ali i dao smjer kojim treba ići u životu. Uvijek korektan, odan i naoko zrela osoba u javnosti, princ Charles u duši je i dalje ostao emocionalno nezreo i društveni čudak.