Vlado Kalember je od sredine sedamdesetih godina, nakon eksplozije pjesama koje se danas nalaze u transgeneracijskoj kulturnoj pjesmarici, do danas ostavio neizbrisiv trag na glazbenoj sceni regije. Vokalist grube, prepoznatljive boje glasa i nježnih stihova bio je i ostao jedan od najzanimljivijih izvođača te miljenika publike. Vitalan i srčan, neumorno stvara u osmom desetljeću života te još uvijek s veseljem sjeda s dečkima iz benda u kombi i kreće na gažu.

U vašim godinama mnogi polako već razmišljaju o mirovini, ali vi nas uvijek iznenadite nečim novim i originalnim. Nedavno ste predstavili novi studijski album 'Opasno je ljubit ženu'. Što pripremate u ovoj godini?

Naravno da razmišljam i ja. Kada čovjek nakupi određene godine, odlazak u mirovinu mu kao Damoklov mač stoji iznad glave. Na sreću, postoje pjevači i bendovi koji su i u ozbiljnijim godinama još itekako aktivni. Osjećam se kao neki nogometaš pred kraj karijere kad kaže: 'Još uvijek mogu, igram utakmicu po utakmicu, iz godine u godinu, pa kad više ne budem mogao, povući ću se, ali još uvijek mogu, i to jako dobro.' Upravo smo objavili (nadam se ne zadnji) album koji se sastoji od 10 pjesama, a izdavali smo ih kao singlove u proteklim godinama. Uskoro ćemo izdati novi singl. Imamo nove tri pjesme, ali se nismo odlučili s kojom bismo prvo krenuli.

Svako vrijeme ima svoj stil

Glazba je obilježila čitav vaš život - kako je izgledao vaš prvi susret s mikrofonom, pozornicom?

Odrastao sam u vremenu u kojem je svirati u bendu bilo najveća fora. Važnije nego igrati u Barceloni ili Realu. Tako da sam s 15-16 godina uspio nabaviti gitaru i bjesomučno udarao po njoj. Pjevati sam počeo kasnije. Prvo kao prateći vokal, a kada sam postao profesionalac, počeo sam i ozbiljnije. Zaista nisam u toj dobi maštao da ću biti pjevač, ali kada smo krenuli kao Srebrna krila, ja sam to doživljavao kao, eto, sviram u bendu.

Kako se na estradi dogodi uspjeh? Je li to rezultat sreće, nečijeg talenta, kombinacije...?

Nakon toliko godina naučio sam da su za uspjeh potrebna najmanje tri elementa: znanje, upornost i sreća.

Ima onih koji kažu da je glazbena produkcija prije bila bolja, da su vremena jednostavno bila bolja. Za što smatrate da je nekad bilo bolje u odnosu na danas?

Ne mogu reći da je glazba nekad bila bolja. Svako vrijeme ima svoj stil i okolnosti u kojima nastaje. Činjenica je da je u povijesti od nastanka takozvane zabavne glazbe napisano jako puno lijepih pjesama, ali i danas ih ima lijepih. Koliko su 'legendarne', pokazat će vrijeme. Danas su uvjeti enormno bolji nego prije. U tim starim vremenima morali smo ići u dobar studio da bismo dobili dobre snimke. Danas, pojavom digitalizacije, svatko tko se bavi glazbom može u okviru svog doma za ne puno novca stvoriti uvjete za dobru snimku.

Najbitnija razlika u estradi nekad i sad je u tome što je danas vrijeme hiperprodukcije. Nekada smo mi samo rijetki sretnici bili u prilici izdavati one vinilne ploče, nakon toga dolaze i kazete i poslije CD-ovi. Danas glazba nije u tom čvrstom agregatnom stanju, nego 'lebdi' u zraku. Kada bi zlata bilo kao kamenja, strašno bi izgubilo na vrijednosti.

Sudeći po energiji, pozornice se niste zasitili... Koliko vas svaki koncert pomladi i na koji način djeluje na vaš emotivni, mentalni i fizički svijet?

Kada sam počinjao, pozornica je bila moja ljubavnica, kojoj sam s puno strasti svraćao tu i tamo. Sada mi je pozornica supruga s kojom živim već jako dugo. Živimo u prekrasnom i vrlo kvalitetnom braku s puno ljubavi, poštovanja i strasti. Ona me podržava i održava da budem maksimalno zdrav i da ne ostarim prerano. Vječno sam joj zahvalan.

Publika na vašim koncertima uistinu je raznolika i svih dobnih skupina, a posebno puno ima mladih osoba. Kakav je osjećaj kad vidite tinejdžere kako pjevaju pjesme nastale desetljećima prije njihova rođenja?

Imam sreću da sam sudjelovao u dosta pjesama koje su preživjele test vremena. To je zaista zgodno kad vidite da je pjevaju mladi, puno mlađi od pjesme, kao što to rade i oni koji su u vrijeme njenog nastanka bili mladi. Svi izvođači koji su imali tu sreću da su imali takve pjesme imaju istu situaciju.

Tijekom uspješne karijere imali ste velik broj hitova. Kako odaberete što ćete pjevati na nekom koncertu? Prilagođavate li se 'području' održavanja koncerta ili imate standardan repertoar?

Kada netko ima tako dugačku karijeru, logično ima i velik broj pjesama u programu. Izbor pjesama radim tako da neizostavno stavim one najuspješnije, a ostale po prigodi. Interesantno je da smo i dalje jako traženi u Bugarskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj. Tamo baš ne znaju novije pjesme pa sviramo one s početka karijere. Kako znamo u toplijem periodu nastupati po trgovima gradova, i tamo prilagodimo program, jer je ulaz besplatan pa ima raznih ukusa. Kada je solistički koncert, onda je opet malo drugačiji program.

Najviše voli klasičnu glazbu i hard rock

Što vam je iz doba Srebrna krila ostalo u sjećanju kao lijepo, a što najteže? Hvata li vas nostalgija kad se prisjetite proživljenih situacija?

Meni je i današnje vrijeme jako lijepo, tako da se starih vremena ne sjećam s nostalgijom, nego ih se samo sjećam. Jesam li zaboravio to nešto nelijepo iz prošlih vremena, nisam siguran. Sve je bilo lijepo i jako lijepo. Ako je nešto bilo teško, nama i nije bilo, jer smo bili mladi i sve smo izdržavali. U to vrijeme išlo se na turneje po bivšoj državi, trajale su i preko 100 dana, a svaki dan bio je koncert u drugom gradu. To je tada bilo normalno. Danas bi to bilo teško ili nemoguće.

Koje su vam vaše pjesme osobno najdraže?

Osobno ponajviše volim klasičnu glazbu i hard rock, jer on je nastao baš u to vrijeme u kojem sam i ja bio u najsenzibilnijoj dobi. Mi smo generacija. Klasičnu glazbu sam zavolio u glazbenoj školi. Kako sam svirao fagot, a on je rijedak instrument, svirao sam u svim komornim i velikim orkestrima, pa sam tako upoznao i zavolio klasiku. Nemam najdraže, ali imam najvažnije. Pjesma 'Ana' je najvažnija, jer bila je prva koju smo snimili i prvi veliki hit. Do nje nam je bilo malo teže. Sve diskografske kuće odbijale su nas nekoliko godina. Nakon 'Ane' je bilo puno, puno lakše i ta nas je pjesma od totalne anonimnosti ubacila u kategoriju jako poznatog benda. Kada sam nakon 10 godina krenuo u samostalnu karijeru, vrijedilo je pravilo da pjevač koji napusti bend obično propadne. Meni se dogodila pjesma 'Vino na usnama' i od dečka iz Krila postao sam pjevač. 'Vino' je postalo veliki hit i vjerojatno mi spasilo karijeru.

Često se čuje da na domaćoj sceni ne manjka dobrih pjevača, već kvalitetnih autora pjesama - kako to komentirate?

To nije problem samo kod nas i samo u glazbi. U cijelom svijetu je nažalost puno manje ljudi koji osmišljavaju i stvaraju, a puno više onih koji se time znaju služiti ili upravljati. U glazbi je shodno tome puno više dobrih izvođača nego dobrih skladatelja i tekstopisaca.

Veliki sam fan estrade, volim te ljude

Što je za vas poslastica života, vaš najveći uspjeh?

To što još mogu raditi ovo što radim. To što još ima puno ljudi koji nas slušaju i to što još mogu živjeti od ovoga što radim. To što nikad nisam poželio nešto više, da se neka ulica zove po meni, nego, kao na početku, da mogu platiti sve račune.

Koliko ljudi na ovim prostorima poštuju velike ljude i uspjehe?

Krive vrijednosti nisu problem samo kod nas. To je svjetska pandemija. Nažalost, u cijelom svijetu više se slave oni koji oduzimaju ljudske živote nego oni koji ih spašavaju. Ni u jednom gradu na svijetu, a bio sam u mnogima, nisam vidio kip ili ulicu nekog liječnika, a svi su spasili tko zna koliko života. Vojskovođa i političara sam vidio užasno puno. U novinama čitam samo o ratovima. O političarima lijeve ili desne orijentacije, o raznoj vrsti prošlosti i slično. Sve je to na osnovi: izaberite mene na nekakvu vlast, pa ću ja znati što s vašim ili društvenim kapitalom. Opet oni koji 'znaju' samo raspolagati. Na kraju ispadne - jako dobro, ali samo za sebe.

'Moj sin je moj (naš) ponos, moja sreća najveća'

Pratite li novu glazbu koja nastaje? Je li vam nešto posebno zapelo za uho?

Doma slušam samo klasiku, onako neobavezno. Stavim CD i on mi služi kao nekakav zvuk doma. Da nije tišina. Kako sam često u autu, stalno mi svira radio. Slušam što mi uredi radijski urednik i meni je to manje-više dobro ili super. Štovatelj sam urbane pop i rock glazbe. Ako mi slučajno nešto baš ne paše, a to je rijetko, prebacim na drugu stanicu i sve ok. Tako da slušam sve. Veliki sam fan estrade. Volim te ljude i s njima imam puno doticajnih točaka. Imamo o čemu 'lamentirati'. Jedino što ne volim su takozvani narodnjaci. Sve poštujem i mnoge od njih poznajem i ima zaista odličnih ljudi, ali kao i s alkoholom, jednostavno ne konzumiram. Po onome što sam vidio, i jedno i drugo u ljudima pobuđuje prenaglašenu emociju koja često prelazi u agresiju, a to ne volim.

Vaš sin Darian ponekad vas prati na koncertima i brine se za zvuk. Fizički vam jako nalikuje. Koliko sebe karakterno prepoznajete u njemu?

Moj sin je moj (naš) ponos, moja sreća najveća. Često ide sa mnom na nastupe i obavlja posao tehničara. Brine se za puno toga. Ide sa mnom, obavi posao i za to biva plaćen. On odmalena zna da se novac zarađuje. Da, nevjerojatno je koliko mi je fizički sličan. Od najranijeg djetinjstva voli elektroniku, stalno nešto radi, popravlja, mijenja, kupuje. Svi smo jako sretni s njim.

Što ste vi naučili od njega?

On mi otkriva nove glazbene trendove. Da nema njega, računalo i tablet ne bih ni imao. Jedva sam čekao da naraste, da zajedno idemo na kavu. Vodimo muške razgovore. Imamo iste prijatelje i još puno toga.

Smatrate li da djeci treba osigurati apsolutno sve što žele ili ih treba ipak pustiti da se kroz život bore i sami?

Za ono sam što je Isus rekao: 'Ne daj mu ribu, nego udicu i nauči ga pecati.' Ni mama ni ja ne vršimo pritisak na njega oko toga što bi ga trebalo interesirati. Dok je bio puno manji, baka ga je upisala u glazbenu školu, ali nije pokazivao interes. Više ga je interesiralo na koju foru klavir svira, nego kako ga svirati.

Vrlo često se piše o vašem sjajnom odnosu s bivšom suprugom Anom Rucner. Što mislite, zašto je to toliko intrigantno da vašu priču izvlače kao primjer, a prošlo je 10 godina od razvoda?

I Ani i meni je čudno i pomalo žao što nismo pravilo nego iznimka.

Kroz Krila su prošli mnogi svirači, Adi kao prvi bubnjar. Ne sviramo već 45 godina, a i dandanas se često čujemo i družimo. Duško, gitarist, radi na televiziji kao producent. Često se čujemo i vidimo. Dado - gitarist. Često se čujemo i vidimo. Muc, nažalost, više nije među živima. Da jest, sigurno bismo se družili i svirali zajedno. S Pištom sviram već 45 godina. I kad ne nastupamo, gotovo svaki dan (osim ako nije negdje na golfu) pijemo kavu. Pa kako neću s ženom s kojom sam proveo puno lijepog vremena (i danas ga imamo, na prijateljskoj osnovi) i koja nam je rodila dijete!? Mi smo na toj osnovi vezani dok nas smrt ne rastavi!

Nikad nije konzumirao alkohol ni opijate

U čemu je tajna vaše dobre kondicije i vječne mladolikosti? Kako održavate to sjajno stanje duha i tijela?

Uz to što sam naslijedio dobre gene, nikad nisam konzumirao alkohol, nikakve opijate ni prekomjerno hranu. I bez svega toga život mi nije bio nimalo dosadan. Imam gotovo istu kilažu otkad sam prestao rasti. A to je već jako puno vremena. Uz sve to, volim spavati. Nikada se nisam probudio, a da nisam mogao opet zaspati. Hvala, ovo sam shvatio kao veliki kompliment.

A koji znakovi starosti vas užasavaju?

Samo se bojim nekakve velike boleštine, nemoći i toga da se netko drugi mora brinuti o meni. To mi izgleda kao tužan kraj jednog sretnog filma (života).