HRT je prošlog vikenda najavio veliki ljetni projekt 'Sunčana strana Prisavlja' na novoj ljetnoj pozornici u Zagrebu. Na travnjaku s južne strane zgrade HRT-a smjestili su open-air pozornicu, a ona je svoja vrata otvorila sedmim izdanjem manifestacije Glazba i grad (od 19. do 21. lipnja) što se ove godine zbog epidemioloških razloga preselila s Trga kralja Tomislava na travnjake HRT-a. Otvoreni su i za kulturno-umjetničke organizacije i festivale, izvođače pop i zabavne glazbe, kulturne programe nezavisne scene, a organizirat će i filmske projekcije, najavljuje nam voditeljica projekta, urednica Trećeg programa HRT-a Vlatka Kolarović.

Samozatajnu prvu damu kulture Hrvatske televizije, koja rijetko daje intervjue, oblikovali su Pula, osamdesete, dark i punk glazba. Iza nje su brojni projekti - reportaže za emisije poput 'Pola ure kulture', 'Kratki susreti', 'Trikultura', vodila je i uređivala emisiju 'Drugi format', bila je urednica Programa za kulturu, rukovoditeljica Produkcijskog odjela za kulturu, umjetnost i religiju HRT-a, a gledali smo je i u 'Vijestima iz kulture'. Osim uspješne karijere, ponosna je majka dvojice sinova.

Odakle ideja za projekt 'Sunčana strana Prisavlja', kako ste ga konceptualno osmislili?

Vrag mi nije dao mira u lockdownu, u ono mračno vrijeme nakon potresa, u strahu od neizvjesnosti i s osjećajem da su brojni kolege u kulturi u potpunosti maknuti iz kreativnih procesa. Kulturna proizvodnja u to doba bila je svedena na minimum, no i mi na HRT-u morali smo se pridržavati mjera i nismo mogli odmah reagirati. U tim sumornim danima, kada je u zgradi bilo malo ljudi i kada je svijet naizgled stao, sa svojim urednikom Brunom Kovačevićem razgovarala sam o tome kako imamo ono što kulturi nedostaje: velik vanjski prostor na kojem možemo držati distancu, dovoljno ljudi i tehnike da ponudimo građanima otvorenu pozornicu s kvalitetnim programom i publiku koja sve to može pratiti i na Prisavlju i uživo pred ekranima. Poželjeli smo dati našim gledateljima odličan sadržaj čak i u godini opasnog življenja. Odmah smo kliknuli, razradili ideju i krenuli u to, gotovo preko noći. No napominjem kako iza 'Sunčane strane Prisavlja' ravnopravno stoje Ivana Kocelj, ravnateljica Radne jedinice Glazba, pod kojom su svi naši orkestri i zbor, te Dean Šoša, bez čijih ideja nema ni dobrog filmskog programa. U najužem timu je i kreativna producentica Tihana Čuljak.

Ovo je izuzetno velik i kompleksan projekt, pa su uključeni brojni ljudi iz kulture, zabave, glazbene proizvodnje, sporta... Nadamo se samo da nam epidemija neće pokvariti planove. Sam program zamišljen je kao spoj razgovora, tribina, druženja, koncerata i gledanja filmova. Počinjemo s koncertima Glazba i grad, a koji se ove godine umjesto na Tomislavcu održavaju na našoj livadi. Sve koncerte i tribine izravno prenosimo tako da, osim Zagreba, u vrhunskim ansamblima i bendovima mogu uživati svi gledatelji i slušatelji HRT-a.

Je li samo riječ o koncertima ili će biti i drugih sadržaja? Ima li šanse da to zaživi kao novi kulturni moment zagrebačke ponude?

Uvijek razmišljam pomalo izvan okvira i naravno da bi bilo sjajno kada bi to postao pravi ljetni festival otvoren za građane. No idemo dan po dan, baš kao i svijet oko nas. Situacija s virusom bitno će utjecati na sve što ćemo raditi, a nadamo se da ćemo imati dobar program u iduća tri mjeseca.

Urednica ste Trećeg programa, što vam je do sada najviša funkcija. Što vam je draže biti - novinar, urednik ili menadžer velikog pogona? Kako vidite svoju profesionalnu budućnost?

Možda je uređivanje Odjela kulture, koji trenutno vodi kolegica Lidija Špiranec, ipak bilo zahtjevnije jer sam pod sobom imala mnogo ljudi i pokretali smo niz emisija za Treći program, tada u nastajanju. Ovo je druga vrsta odgovornosti, kanal ima svoje zadanosti i obveze iz Ugovora s Vladom RH, pa se pri slaganju programa moramo voditi brojnim odrednicama, paziti na dovoljne udjele glazbe, igranog programa, znanosti, kulture itd. Televizija je divan medij i gotovo da nema segmenta posla koji je dosadan, ali meni osobno najdraža proizvodnja je sadržaja, novinarske reportaže, intervjui, emisije. Mislim da sam tu pokazala i najbolji dio sebe dovodeći u program HRT-a neke od najznačajnijih domaćih i svjetskih pisaca, filozofa, umjetnika, arhitekata i otvarajući neke teme koje su nadilazile usko shvaćeno područje kulture, a ticale su se društva, tehnologije, ekonomije, trendova i procesa koji nas okružuju.

Kako ste uopće došli na HTV te 1999. godine i nakon diplome na Filozofskom odlučili se za voditeljske i uredničke vode?

Kada odlučite studirati komparativnu književnost i opću lingvistiku, u startu znate da vas nigdje na svijetu ne čeka posao i da ćete ga ili morati sami izmisliti ili, ako imate sreće, raditi u medijima. Ja sam imala sreće, javila sam se na natječaj za pripravnike, prošla sam audiciju, a nisam tada znala ništa o televiziji ni novinarstvu. Ono što sam tek naknadno shvatila je da upravo činjenica da ne dolazim iz novinarstva može biti moja prednost; na komparativnoj su nas naučili stalnom preispitivanju, ukazivali na fluidnost žanrova te premreženost područja života i umjetnosti, pa sam na tom tragu krenula u ovu profesiju.

Kad vas se gleda dok vodite, osjeća se da ste sasvim u materiji, a ono što je očito izrazita je ležernost, opuštenost te šarm pred kamerama. Je li to varka ili stvarno nemate tremu?

Uvijek sam imala odgovornost prema medijskom prostoru i vremenu koje zauzima emisija 'Drugi format', kasnije pomalo nezgrapno preimenovana u 'Treći format'. Digla sam visoko ljestvicu i trudila se pozivati ljude koji su nerijetko posve nevidljivi, a sjajni su u svom poslu. Dati glas obrazovanima, pametnima, vizionarima. Nikada nijednu emisiju nisam odradila bez treme, ona je znak da vam je stalo i da ste svjesni odgovornosti prema sugovorniku, produkcijskom timu koji vas okružuje, a najviše prema gledateljima. I naravno da ne znam mnogo o svim tim temama, a u mojim se emisijama razgovaralo o društvu kontrole i straha, interaktivnim samoćama, o prisilnom hedonizmu, lekcijama iz povijesti, idolima, dokolici, kulturnom pesimizmu, posthumanom stanju, apsurdu, intimi, digitalnom narcizmu, jeziku, mitologiji, dizajnu, novim modnim estetikama i brojnim drugim temama. Pa ja osobno nikada samoj sebi ne bih došla u goste! (smijeh)

Osim kao novinarku, urednicu i voditeljicu, javnost vas je među ostalim imala priliku upoznati kroz izložbe - 'Bolja polovica' (2007.) i 'Korpus' (2013.). Koji su vaši skriveni talenti?

Dobra sam u pokretanju projekata i motiviranju ljudi. Pokrenula sam i kandidaturu Pule za EPK, a bilo smo sjajni, bavili smo se temom demilitarizacije i ušli u uži izbor. S prijateljicom Paolom Orlić, povjesničarkom umjetnosti i današnjom producenticom Animafesta, godinama sam organizirala Urbane piknike po galerijama, bio je to početak trenda spajanja umjetnosti, gastronomije i filozofije, što se danas čini logičnim, ali tada se u Hrvatskoj malo tko bavio time. Sudjelovala sam na brojnim festivalima, smišljala programe. No sve to nisu posebni talenti, mnogi su u svemu tome bolji od mene. Mislim da sam najviše talentirana u pronalaženju drugih talenata, dobrih sugovornika, odmah osjetim tko bi mogao biti medijski atraktivan i tko zna dobro artikulirati misli. Od onih amaterskih sklonosti mislim da bih u nekom paralelnom svemiru bila dobra fotografkinja. Volim fotografirati od djetinjstva, još dok nismo po cijele dane bili na Instagramu i filtrirali svijet.

Koja je po vašem mišljenju trenutno najbolnija točka kulture u Hrvatskoj?

Kao i uvijek – nezavisna scena. Progresivna, hrabra i kreativna, ta scena ne samo da je u vječnoj borbi za opstanak, već je sada, u ovoj krizi, vjerojatno i najviše pogođena.

Tko vam je najdraži pisac ili spisateljica?

Uvijek kažem da je to pjesnikinja i nobelovka Wislawa Szymborska. Ali jako volim i Pascala Brucknera, čitam ga iznova i divim se njegovu savršeno razbarušenom stilu. U koroni sam otkrila mladu Irkinju Sally Rooney i njezine romane, pa i seriju 'Normal People'.

Kažete da se lošije osjećate u bojama nego u crnini. Zašto je toliko volite?

Kažu da je crna najbolja maska. Možda je to i točno, ali ona je ujedno praktična boja. Jer čak i ako ponekad izgledam ekscentrično na jutarnjem kolegiju, što dan više odmiče, to sam u crnom spremnija za kazalište ili emisiju. A meni se nerijetko dogodi da do navečer ne stignem kući.

Uvijek ste njegovani, dotjerani, prepoznatljivi po istančanom ukusu i stilu. Tko su vaši modni uzori i koliko pozornosti pridajete izgledu?

Godinama se za moj pomalo pomaknuti stil u emisiji brinula dizajnerica Ružica Hodak i uvijek me ohrabrila kada bih osjetila da sam se prepustila dosadi i prosječnosti. Ali ja nemam uzore niti pratim modu na taj način. Ono što me fascinira i intrigira jest rad onih koji istinski diktiraju naše živote i oblikuju naše mikrosvjetove, poput slavne Lidewij Edelkoort, čije bi ime trebao znati svatko tko je ikada ušao u Zaru ili pomislio kako je crni zid u dnevnom boravku samo njegova, baš kul ideja. Edelkoort je jedna od najpoznatijih svjetskih prognostičarki trendova, ne samo modnih, već i životnih. Način na koji ih predviđa, lansira i istražuje čini mi se kao najbolji posao na svijetu. Fascinantno je to koliko nam je u toj prividnoj slobodi sve na neki način nametnuto. A ona je ujedno jedna od osoba koje bih voljela snimiti za HRT.

Na što biste potrošili posljednji novčić?

Na druženje sa svojim prijateljima.

Malo koga kao vas gotovo svi vole, opisuju vas kao uvijek vedru, veselu, brbljavu, punu života. Jeste li i privatno takvi jer se nosite s tri muške energije?

Svi mi radosni uvijek smo pomalo i apokaliptičari. Imamo i svoju mračnu stranu, strahove, nesigurnosti, tugu. Ako osjećaš ovaj svijet svim svojim bićem, onda znaš da u njemu nitko nije posve sretan. Uz to, odrasla sam u Puli, uz najbolji punk i Kud Idijote, ali i u mraku naše oronule provincije, a to je sve na neki način oblikovalo moj identitet. No doista jesam vedra osoba, pokušavam izvući najbolje iz života i uvijek tražim rješenje u problemu. Nisam zlopamtilo i opraštam čak i najgorim neprijateljima. Pomalo sam i površna i zaboravna, što je svakako ključ opstanka u svijetu oko nas; neke stvari naprosto ne vidim, a tračeve zaboravim i prije nego sam ih uspjela prenijeti.

Je li vas prestrašila korona i potres u kojem vam je stradao stan? Kako se nosite sa svime, posebice stoga što u pravoj izolaciji niste ni bili s obzirom na opseg posla koji je preuzeo Treći program.

Korona je stvar razuma, a ako si dovoljno informiran i racionalan, možeš naučiti živjeti s tom epidemijom. Ali potres u nama okida evolucijski strah koji nema veze s obrazovanjem, statusom, godinama. Dok ti se susjedov balkon ruši u kuhinju i kroz prozor upadaju cigle, nema tog zdravog razuma koji će ti reći da je sve u redu. No, sigurna sam, takve životne katastrofe protresle su nas do temelja i iskristalizirale neke sjajne stvari. Prvo, suočili smo se sa sobom. A zatim s ljudima oko nas. Vidjeli smo tko su nam istinski prijatelji, ali i bez koga možemo. Zapitali smo se o životnim odlukama i prioritetima. Odjednom su nam postali jasniji i svi naši promašaji. I, ne manje važno, društvene mreže, koje volimo napadati i kritizirati, pokazale su se kao pravi saveznik u katastrofi: nikada, ali doista nikada Facebook se nije toliko smijao, šalio i bio deliričan kao tih dana, a neki su ljudi pokazali da su rođeni komičari.

A naravno, tu je cijelo vrijeme bio i posao. Tim okupljen oko Rahele Štefanović napravio je sjajan posao sa Školom na Trećem. Svi smo neprestano radili, komunicirali, reagirali na situaciju. U tim trenucima bilo mi je drago da sam dio ekipe za 'hitnu pomoć'.

Kako izgledaju trenuci vašeg odmora? Što vas opušta, u čemu si date oduška kad ne radite?

Mislim da nitko tko svoj rad u medijima pošteno obavlja ne može odvojiti posao od odmora. Doista živim to što radim, pa odlazim na predavanja ili promocije knjiga čak i kad imam slobodan vikend, ne propuštam kazalište, plesne predstave, filmske festivale. Nije mi teško na godišnjem odmoru s Brača otići u Dubrovnik na premijeru 'Hamleta' ili se zaletjeti do Ljubljane na koncert ili izložbu. Ne propuštam Bijenale u Veneciji ili Dane Orisa, ali ni koncerte slabo poznatih, opskurnih bendova. S prijateljima često u slobodno vrijeme smišljam nove projekte. Mislim da bi bilo nepošteno ponašati se drugačije jer poslovna odgovornost podrazumijeva da si istinski prisutan u onome što radiš. Ne možeš biti urednik kulture ili Trećeg programa, a da te ne zanimaju teme koje emitiraš i da ti nije stalo do ljudi iz tog sektora. Ukoliko za to nemaš strasti, nemoj se time ni baviti. Tada možeš i na godišnji. (smijeh)