Diplomirali ste povijest umjetnosti i arheologiju, no posvetili ste se pisanju knjiga o glazbi i gastronomiji. Koliko dugo je nastajala najnovija knjiga?

Pa ja sam prije i poslije svega već gotovo četrdeset godina profesionalni novinar. I kritičar koji je svoje formalno obrazovanje kunsthistoričara, odnosno likovnog kritičara iskoristio za stvaranje vlastitog kritičarskog aparata. Bez obzira je li riječ o rocku, likovnim umjetnostima, gastronomiji ili, ako ćete, o politici. Stoga sam vječno zahvalan svojoj profesorici, dr. Veri Horvat Pintarić, koja me, kao i mnoge druge, naučila da je formalna analiza temelj kritičke prosudbe te da je prije donošenja kritičarskog suda neophodna raščlamba i prepoznavanje svih elemenata onoga o čemu kanite kritički progovoriti. Toga sam se držao od prvog dana kad sam počeo pisati likovne i glazbene kritike, a toga se držim i danas. Koliko je nastajala knjiga 'Splitska dica'? Pa barem četrdesetak godina ako kontamo prve tekstove o sceni koje sam objavio kao profesionalni novinar iako je napisana vraški brzo – u mjesec dana.

Tko se sve našao u njoj i što se sve o tadašnjoj sceni može doznati u knjizi, a da već nije poznato o njenim akterima?

'Splitska dica' nije biografska knjiga, nije leksikon splitskih glazbenika niti registar imena koja su činila scenu u proteklih pedesetak godina. Ona je moj pokušaj ukazivanja na glavne trendove i taj čudesan suživot splitske mediteranske, šlagerske, odnosno, da se okoristim nazivima filmova Waltera Hilla, 'južnjačke utjehe' te gradskog asfalta i njegovih 'vatrenih ulica'. Nastojao sam to postići citiranjem svojih silnih tekstova napisanim o albumima, koncertima, intervjuima ili velikim tematima vezanim uz pojedine fenomene scene ne bih li tekstovima iz realnog vremena, a ne naknadnom pameću post festum interpretacija, dao što vjerniju sliku osebujnog glazbenog splitskog đira. I splitskofestivalske šlageristike, koja je bila nezaobilazna i za moju generaciju tvrdokornih rokera, i prvih VIS-ova, ozbiljnih rokera iz sedamdesetih, metalaca, pankera i novovalaca osamdesetih, pa sve do TBF-a i glavnih protagonista nove splitske scene, poput Branka Dragičevića, odnosno projekta Valentino Bošković, ili sjajne splitske indie chanteuresse Lovely Quinces. Svi su oni, htjeli to glasno priznati ili ne, 'splitska dica' ozračena tim razbarušeno svadljivim, često okrutnim, a opet blagim 'splitskim stanjem uma'.

Kakva je danas scena u Splitu? A glazbena scena kod nas uopće?

Nisam od nekritičnih nostalgičara koji se ili bore za vlastitu friziranu 'bolju prošlost' ili pak imaju selektivnu memoriju. Možda sam baš zato htio da moja knjiga bude svjedok iz 'realnog vremena', mojih kritika i opažanja koji su bili prilično nemilosrdni ili, ako ćete, brutalno iskreni jer nisu bili kampanilistički ni lokalpatriotski. Kao glazbeni kritičar koji i danas piše istim tempom o friškim izdanjima, kazat ću nešto što će mnogi doživjeti kao svetogrđe: današnja je scena i u Splitu i u Hrvatskoj bolja i uzbudljivija od one mitizirane novovalne iz osamdesetih! Uostalom, samo u prvih nekoliko mjeseci ove godine dobili smo pet, šest sjajnih albuma izvođača poput Jonathana i The Gentlemana, pa su mi sva ta kenjkanja o 'starim dobrim vremenima' naprosto smiješna. Možda nove sjajne glazbe nema u prodavaonicama ploča, no pun ih je Bandcamp i Myspace, Youtube i svi drugi kanali kojima se distribuira neovisna glazba.

Među glazbenicima je uvijek stajala konstatacija da se Splićani najviše drže skupa, najbolje i više od primjerice glazbenika s kontinenta. Zašto je to tako?

Na jednom mjestu u knjizi citirao sam Gibu koji je, prisjećajući se scene iz osamdesetih, postavio apsolutno točnu dijagnozu: ona nije bila određena dominantnim stilom, već kvartovskim druženjem i prijateljstvom. Baš zato su metalac Gibo, manijak funka Dino Dvornik, reinkarnirani Toma Bebić Marijan Ban ili retro roker Neno Belan mogli bez problema surađivati. I k tome se sva četvorica, baš kao i Luky ili Tedi Spalato, diviti Oliveru. Zapravo, kao što rekoh, svi su oni u svom genetskom kodu nosili taj osebujni gen splićanistike, mediteranskog naslijeđa, melodioznost San Rema, ali i žestoke ritmove Detroita, oporost bluesa, mrve memfiškog rockabillyja, hip hopa, indieja.

Postoje li osobe na glazbenoj sceni čiji imidž u javnosti ne korespondira njihovoj nutrini?

Naravno. Odavno sam naučio dijeliti proizvod od proizvođača. Poznajem mnogo sjajnih ljudi koji su osrednji ili loši glazbenici, ali i genijalnih i iznimnih autora i izvođača koji su, kako se to vulgarno, ali precizno kaže, prave p..de. Na moju sreću upoznao sam, a s mnogima od njih i prijateljevao, i onu treću vrstu izuzetnih ljudi koji su uz to sjajni glazbenici. Split tu nije iznimka mada u gradu koji je oduvijek najviše cijenio pokojnike i redikule nije baš lako ostati neokrznut malicioznošću, jalom luzera koji tuđi uspjeh doživljavaju kao vlastiti neuspjeh i lokalpatriotskog veličanja niskih vrhunaca. Pa zaboga, i danas ima onih koji drže da je fascinantni Oliver nezasluženo zvijezda, Gibonni kenjkavac, Belan pobegulja, a Toni Kukoč ili Goran Ivanišević - 'ne'š ti' face od kojih su mnogi lokalni gubitnici mogli biti bolji samo da im se htjelo'.

Mnogi glazbeni velikani napuštaju nas. Osjećate li to kao osobni gubitak?

Apsolutno. Bowie, Prince, Lemmy, Greg Allman, Leon Russell i Arsen, ali i mnogi drugi koji su otišli u posljednje vrijeme, dio su mog života, odrastanja i užitka u glazbi, dio su osobne i duboko intimne glazbene prtljage koju sa sobom i dalje nosim. Da i ne govorim o velikim splitskim, poznatim i široj javnosti gotovo nepoznatim imenima s kojima sam se družio i čiji sam opus cijenio, poput Zdenka Runjića, Tome Bebića i Jadrana Zlodre Gobba.

Tko se uopće danas bavi glazbenom kritikom? Čini se kako ih je takvih osoba sve manje...

Glazbena kritika je profesija na izdisaju. Govorim naravno o profesionalnom pisanju, a ne o povremenim fanovskim zapisima, hobističkom pisanju, blogovima i sezonskim 'kritičarima' koji su poput voda tekućica: pojave se, brzo proteku i utope se u moru korporativnih medija. Ja sam svih ovih četrdesetak godina bio istovremeno rock kritičar i likovni kritičar, kolumnist i novinar opće prakse, gastro pisac i urednik kulture, što mi je davalo izvjesnu slobodu da se bavim samo glazbom i kritikom, a ne estradnim trivijalijama. Danas si taj luksuz zacijelo ne bih mogao priuštiti jer mediji i njihova publika su drugačiji. Od pet-šest fotografija objavljenih uz pokoji kritički redak s koncerta ili dramske i filmske premijere većina ih se odnosi na uslikane celebrityje u publici ili na poziranja bizarnih osoba bez profesije na 'crvenom tepihu'. Stoga se kritikom u mainstream medijima bave tek rijetki preživjeli veterani poput mene, najstarijeg i po godinama i po stažu, Hrvoja Horvata, Saleta Dragaša, Dubravka Jagatića, Ilka Ćulića. Dokle? Dok im redakcijske odnosno uređivačke politike to dopuste.

Što je vama od glazbe najdraže? Uz što se volite opustiti, možda zapjevati?

Odavno sam prestao dijeliti glazbu po žanrovima. Postoji samo dobra i loša glazba, a među mojih trinaestak tisuća vinila apsolutno je svega: jazza, rocka, soula, rhythm and bluesa, funka, bluesa, elektroničke glazbe, hip hopa, indieja.Tu su albumi snimljeni i prije pedesetak ili šezdesetak godina te friški komadi, a sve ih slušam, osim kad je riječ o recenzijama tekuće produkcije - kako me pukne. Nikad nisam imao svoju glazbu za opuštanje. Možda i zato što mi glazba nikad nije bila zvučna kulisa, već ili 'zvonka radost' ili 'iritirajuća gadost'.