U svijetu NBA košarke povremeno dođe do instant čuda, zvijezda koje to postanu preko noći bez da itko može odgonetnuti kako se to dogodilo. Klasična Jeremy Lin priča, poklopi se mnogo faktora i odjednom se dogodi boom kakav niti je mogao tko očekivati niti ima realnog temelja zašto se događa. No, Atlanta Hawksi nisu ta priča, dapače, upravo suprotna. Priča Hawksa je priča o razvojnom procesu koji se u najjačoj ligi svijeta mora proći da se dođe u društvo najvećih.
Bilo kakav razgovor o ovogodišnjim rezultatima Hawksa mora početi sa trenerom, Mikeom Budenholzerom. Kad su 2013. Hawksi imenovali tog čovjeka trenerom mnogi su preko te vijesti samo prošli jer se ne radi o nikakvom dokazanom trenerskom imenu. No, već jedan dublji pogled na njegovu biografiju je podigao dosta obrva. Budenholzer je, naime, proveo 18 sezona sa San Antonio Spursima što znači da je s tom momčadi prošao cijeli njen razvojni put u ponajbolju momčad lige zadnja dva desetljeća. Što je još važnije, čovjek je 16 od tih 18 sezona bio prvi pomoćnik Greggu Poppovichu, treneru koji je uz Tima Duncana izgradio Spurse u to što jesu. Budenholzer je bio strpljiv, učio je i upijao svo znanje Poppa, a uz to koristio i trenerski stil koji Spursi guraju u kojem glavni trener nije diktator niti mora imati sve konce u svojim rukama i gdje cijelo trenersko osoblje ima veliki upliv na konačne odluke. O tom načinu treniranja u Spursima je često govorio Neven Spahija koji je posjetio mnogo Gregg Popovich kampova, a gle čuda, upravo je i Neven Spahija danas član trenerskog stožera ovih Hawksa koji su trenutni hit lige. Možda se i premalo o tome priča, velika je stvar da imamo hrvatskog trenera koji je dio hita lige i koji će biti dio treenrskog stožera All-Star utakmice.
Ono što je Budenholzer usadio igračima Atlante je San Antonio stil košarke. I dalje se zna koji su glavni igrači, i dalje je jasna hijerarhija, ali niti glavni igrači imaju baš sve ovlasti niti se sporedni igrači moraju osjećati kao samo vodonoše. Kad Hawksi igraju svoju košarku onda lopta igra, a igrači su samo instrumenti. Jednako kao i u Spursima, postoje manje i više kvalitetni igrači, ali brzi protok lopte bez soliranja osigurava da svatko tko je na terenu dobije dosta otvorenih šuteva i neometanih pogleda prema košu. Kyle Korver je definitivno jedan od najboljih tricaša u povijesti NBA, ali niti on ne bi mogao držati nadljudski prosjek trica iznad 50% bez da lopta kruži fenomenalno brzo i da ostane sam dovoljno puta za utrpati te šuteve.
Prvi preduvjet za takvu košarku je bio da se stvori ta famozna 'kemija', da se pronađu igrači koji neće igrati svoje utakmice nego će igrati za momčad. Budenholzer je dovoljno dugo gledao Tima Duncana i Tonya Parkera da zna da najbolji igrači ne moraju glumiti bogove na terenu da bi zaista bili najbolji, puno je bolje za ukupni uspjeh da se stave u službu momčadi i pokušaju učiniti i ostale boljima. U tu svrhu, odmah po dolasku, iz momčadi je odstranjeno kancerogeno tkivo zvano Josh Smith, fizički nevjerojatno talentiran igrač koji je povjerovao u mit os ebi koji mu pričaju manageri ili tko već i kojeg je postalo nemoguće trpiti u momčadi. Smith je kroz karijeru pokazao da je jedan od najvećih 'chuckera' u povijesti lige. 'Chucker' je igrač koji nerazumno mnogo i nerazumno teško puca loptu prema košu a nema pokrića za takve šuteve jer mu je postotak mizeran. Josh Smith je u nekoliko navrata bio u vrhu igrača lige po ispucanim tricama, a postotak šuta iz daljine rijetko prelazi 25% što je za pojam NBA lige katastrofa. Odlaskom Smitha stvorio se preduvjet za Korvera da igra veću minutažu i da momčad koristi njegove snage, Korver možda nije fizički jak i skočan kao Smith, ali je sabran, odgovoran i, ono najvažnije, čovjek pogađa ono što mora, a i dosta onoga što ne mora. Vrijedi dodati da nakon ozljede Wadea se i Kyle Korver priključio All star utakmici pa Hawksi imaju zaista impresivnih 4 igrača na rosteru IStoka. Jest da njihovi treneri biraju rezerve pa su imali i protekciju, ali teško da netko može reći da je bilo koji igrač tamo nezasluženo.
Budenholzer je imao i dosta sreće da ga je u Atlanti dočekala momčad koja u sebi nosi potencijal barem solidno imitirati Spurse. Jeff Teague je upravo oko trenerovog dolaska počeo sazrijevati u pravog NBA playa, ne onog kao Westbrook ili Wall koji će zapaliti statističke rubrike nego baš onog tipa Tony Parker koji če kontrolirati utakmicu, zabiti možda i najmanje na terenu, ali će ti koševi biti od kljulne važnosti. Uz to, Teague je savršeno uigran sa najjačim oružjem Hawksa, visokom linijom. Paul Milsap i Al Horford su mobilni, rastrčani visoki igrači koji mogu zabiti i pokoju sa distance, a uvijek su tu za pokupiti po desetak skokova i čuvati reket. Na prilično niskom i mekanom istoku nema momčadi osim Chicaga sa Gasolom i Noahom koji se na visokim pozicijama mogu mjeriti sa Hawksima, razlika je da Horford i Milsap uvijek i u svakoj utakmici mogu računati na to da Teague igra primarno za njih, dok Noah, Gasol i ostatak Chicaga živi na milosti i nemilosti Derricka Rosea za kojeg je uvijek pitanje igra li mu se ili ne, a i kad mu se igra to je primarno za sebe a tek onda za momčad.
Po do danas viđenom, moralo bi se dogoditi čudo da Hawksi ne dođu daleko na Istoku, vjerojatno i do samog finala konferencije sa Chicago Bullsima što bi bio iznimno zanimljivi okršaj za gledati. Momčadi su prilično jednako mečirane, sa mnogo ekstra kvalitetnih igrača, ali obje momčadi su nedokazane kao veliki pobjednici. Potencijal je tu, ukoliko Lebron James ne počne igrati najbolju košarku karijere u sljedećih par mjeseci, Atlanta i Chicago su veliki favoriti za borbu za veliko finale. No, ulaskom u to finale otkrit će se i poneke mane koje su igranjem na daleko slabijem Istoku kamuflirane. Igrati na Istoku znači i tokom sezone igrati duplo veći broj utakmica sa momčadima s Istoka nego sa onima sa Zapada. U istočnoj konferencijji postoji niz momčadi s kojima igrati znači praktički odmarati se. Orlando, Philadelphia, New York, Indiana, Brookly, Charlotte i Detroit su sve momčadi kakvih na Zapadu praktički nema. Osim katastrofalnih Lakersa i T-wolvesa svi ostali su momčadi koje bi na Istoku se borile za playoff. Čak i Sacramento i Utah koji nemaju baš nikakve šanse za doigravanje na Zapadu su rosterima za Istok solidni. Na koncu, momčad koja je prekinula seriju Hawksa su New Orleans Pelicansi koji trenutno nisu niti na pozicijji za doigravanje na Zapadu. Nemoguće je reći tko će sa Zapada biti u velikom finalu, ali sigurno je da će ta momčad, koja god bude, biti bolja od Atlanta Hawksa. Proći će kroz daleko zahtjevnije utakmice da dođe do tog finala i tek tamo će Hawksi upoznati snagu kakvu kroz Istok jednostavno nema šanse da upoznaju. Uz svo poštovanje svemu što su napravili ove sezone i Budenholzeru kao čovjeku koji je dugo učio da bi dokazao znanje, momčadi sa Istoka nemaju ove sezone što tražiit u okršaju sa zapadnim. Raspadom Miami Heata nestalo je i zadnje utvrde supersnage na istoku koja može koliko toliko parirati Zapadu, Hawksi imaju potencijal ali još su miljama daleko od snage jednog Dallasa ili Portlanda, da o Golden Stateu, Memphisu ili Houstonu ne pričamo.
Atlanta je ove sezone napravila korak od tisuću milja, od momčadi koju su svi vidjeli kao 'tu negdje' su se pretvorili u powerhouse na Istoku. Ništa od toga se nije dogodilo slučajno, Hawksi su odlično izabrali trenera i pažljivo i strpljivo gradili roster, a trener i njegov stožer su stvorili igru koja ne promovira jednog ili dva igrača nego koristi prednosti svakog od njih na način koji je najbolji za momčad. 4 All-Star igrača su dokaz da se radilo odlično, a uvjerljivo prvo mjesto na Istoku je pokazatelj stabilnosti forme i zalog za optimizam pred play-off utakmice. Za nositi se sa snagama sa Zapada će trebati još nešto više, ali posao obavljen u godinu i pola od kada je Budenholzer došao je za više nego odličnu ocjenu.
