Potvrđuje to primjer 20-godišnjeg Franje Opačka, hrvatskog reprezentativca i osvajača zlatne medalje s prošlogodišnjega Svjetskog prvenstva u Umagu, koji je zbog nesređene obiteljske situacije bio primoran otići iz kuće i odtad se snalazi kako zna i umije.

Rođen u Zenici

Rođen je u Zenici, a nakon lutanja po skloništima za beskućnike u Rijeci i Zadru i kraćeg boravka u unajmljenim stanovima, ovih je dana završio u prihvatilištu u Slavonskom Brodu.

'Razočaran sam, ne mogu vjerovati da sedam uzastopnih naslova prvaka Hrvatske i sva ova silna odličja koja sam osvojio ništa ne znače. Većinu sam tih odličja pobacao jer je očito da ne vrijede apsolutno ništa. Na žalost, nijedan od dva sporta kojima sam se bavio nije olimpijski (te-kvon-do je olimpijski, ali posve drukčija verzija, WTF, nap. ur.) i tu onda nema nikakvog novca', kaže Franjo koji je, osim u te-kvon-dou, naslove državnog prvaka osvajao i u kikboksu.

U svijet borilačkih sportova Franjo je uplovio kada mu je bilo osam godina. Pokazao se veoma uspješnim i talentiranim i ubrzo je dogurao do crnog pojasa, a treneri koji su ga vodili kažu da mu se u njegovoj kategoriji do 63 kg nitko ne može suprotstaviti.

Odrastao je bez majke i uz oca o kojemu, kaže, najradije ne bi govorio. Posljednja dva mjeseca je bez ikakvog smještaja, a do ovih najnižih temperatura snalazio se kod znanaca. Od sporta je digao ruke.

'Dok drugi nakon treninga razmišljaju o djevojkama i izlascima, ja se brinem što ću pojesti i gdje ću prespavati. Odlučio sam okrenuti novu životnu stranicu i pokušati pronaći neki posao. Ganut sam ljubaznošću ljudi iz Crvenoga križa koji su me odlično primili, volio bih volontirati kod njih i razvoziti ručkove starima i nemoćnima', ističe mladić kojeg sreća nikada nije mazila.

Opačak je u Brod došao prošlog ljeta na poziv predsjednika i trenera TK Marsonije Tomislava Đakovića, koji se sažalio nad njegovom sudbinom. Primijetivši da članovi njegova bivšeg kluba nakon završetka natjecanja odlaze svojim kućama, a njega ostavljaju na cesti, Đaković je rekao da će mu pokušati naći nekakav posao.

Prva juha nakon 2 godine

'Franjo je mislio da će ga ovdje odmah čekati posao, ali to, na žalost, ne ide tako lako. Često je dolazio k meni na ručak, jednom mi je rekao da mu je to prvi put nakon dvije godine da jede toplu juhu. Na kraju je izgubio strpljenje i otišao. Žao mi je što se tako sjajan borac našao u takvoj situaciji, mislim da bi gradske institucije morale reagirati i pronaći mu nekakav primjereniji smještaj', kaže Đaković