Matej Mamić jedan je od desetero vrhunskih hrvatskih sportaša čije su karijere naglo zaustavljene ili usporene, bilo zbog bolesti, bilo ozljeda, a čije je potresne priče u svojoj knjizi 'Prekinuti san' prezentirala profesorica kineziološke grupe predmeta Sveučilišta u Zadru mr. sc. Dajana Jašić.

Mamić je rođen u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini 1975. godine, a u seniorsku košarku krenuo je s 20 godina u dresu Splita. Četiri godine proveo je pod Tornjem kao igrač Cibone, a bio je i standardni hrvatski reprezentativac koji je nastupio na tri Eurobasketa.

Čekao ga je ugovor života sa španjolskom Unicajom

U karijeri je još igrao za riječku Kantridu, turski Galatasaray i njemačku ALBA-u, u čijem je dresu kao kapetan u tridesetoj godini doživio tešku nesreću koja je u 30. godini prekinula njegov san. Ugovor života sa španjolskom Unicajom već je bio spreman, a tada se u igru uključila i TAU Ceramica (Baskonia). Velik novac bio je na stolu, ali sudbina se opako poigrala njime...

U studenom 2005. uslijed pada za vrijeme utakmice njemačke košarkaške Bundeslige između ALBA-e i ekipe Trier pri blokadi protivničkog igrača Natea Doornerkampa pao je na leđa i glavom udario u parket, ozlijedio kralježnicu i ostao paraliziran. Uslijedila je velika i dugotrajna borba puna odricanja i vjere. O svojoj nesreći uvijek je otvoreno govorio u javnosti.

'Teško je opisati riječima što ti sve prolazi kroz glavu u trenutku u kojem spoznaš da si paraliziran. Prije nekoliko sekundi mogao si sve, osjećao si se moćno i odjednom si nepokretan i samo zuriš u krov dvorane. Moja osobnost je takva da se nikad ne predajem. Nije bilo samosažaljenja, nisam se pitao 'zašto baš ja', a to najčešće muči ljude kojima se u jednoj sekundi sruši sve ono što su gradili i imali u životu', rekao je Matej u razgovoru za tportal.

'Invalid sam, to je činjenica'

Priznaje, bilo je na tom putu teških trenutaka, šetanja po rubu, ali odustajanje nikada nije bila opcija.

'Najveći šok doživio sam kada sam se pogledao u ogledalu 15 dana nakon nesreće. Izgubio sam 15-16 kilograma, mišići su atrofirali, vidio sam svoja rebra… Na takvu sliku cijelo tijelo se rasplače. I onda stav i snaga uma naprave svoje. Othrvao sam se lošim mislima i kao cilj postavio samo jednu stvar - povratak u normalan život. Vježbao sam, radio, padao i ustajao. Bilo je u toj borbi i kriznih trenutaka, posebice kada bi napredovanje stagniralo, no nikada se nisam prepustio lošim mislima nego sam iz svega izlazio jači.'

Kaže da posljedice pada osjeća i danas.

'Invalid sam, to je činjenica, i događaju mi se neugodne situacije. Primjerice, kada po velikoj hladnoći šećem ulicom, javljaju se problemi i onda se uhvatiš kako pratiš gleda li to netko sa strane, komentira li tu smotanost i neusklađenost pokreta. Jednom mi je u društvu ispala čaša. Svjestan si da ljudi znaju za tvoj problem, znaš da te ne osuđuju, ali opet se propitkuješ jesi li mogao to spriječiti, biti pažljiviji… Na kraju naučiš živjeti s tim. Vratio sam se onoliko koliko je ozljeda dozvolila i sretan sam zbog toga. Takav događaj sigurno promijeni stavove o životu, ali što prije to ostaviš iza sebe, toliko ti je lakše nositi se s onim što dolazi. Ono što nikad ne smijem zaboraviti, to su njega i ljubav koju sam dobio od ALBA-e i njenih navijača. Takve stvari ti pokažu što si radio u životu i na koji način si to radio.'

Prisjeća se da je bilo i onih koji su od njegove nesreće željeli napraviti senzaciju, ali i onih koji su to spriječili.

'U to vrijeme bio sam kapetan najboljeg njemačkog kluba ALBA-e, poznat i omiljen među navijačima, i ta glad za senzacijom mi je razumljiva. Ipak, klub je znao na koji mi način osigurati najbolje uvjete, a oni su na samom početku podrazumijevali privatnost. Proveo sam 15 dana u izolaciji. Nitko osim najbliže rodbine nije mogao do mene. Osiguran mi je mir, kao i najbolji stručnjaci i vrhunska medicinska skrb, a dodatnu snagu dobio sam izlaskom iz izolacije, kada me dočekalo mnoštvo poruka podrške.'

Matej svoje iskustvo dijeli s ljudima ne bi li onima koji su doživjeli slične traume pokazao i dokazao da se može do cilja.

'Kada sam shvatio težinu ozljede, ponavljam, postavio sam si samo jedan cilj - povratak u normalan život. Neki se prepuste. Teško je kada shvatiš da ono što si do jučer uzimao zdravo za gotovo više ne postoji. Ne možeš šetati, jesti, raditi osnovne pokrete. Mi koji smo to prošli sada imamo drugačiji pogled na sve te blagodati, jer blagoslov je to kada se možeš brinuti sam o sebi. To te gura naprijed, unatoč preprekama koje se stalno pojavljuju.'

Na kraju je poslao snažnu poruku javnosti:

'Moramo više cijeniti one stvari koje u ubrzanoj svakodnevici ne primjećujemo, podrazumijevamo ih kao nešto normalno i ne dajemo im dovoljne pažnje. Život je lijep, a mi ponekad toga nismo svjesni. Ja u svom uživam više nego kad sam bio sportaš.'

Mamić je nakon oporavka nastavio graditi košarkašku karijeru kao trener mlađih uzrasta ALBA-e. Po povratku u Hrvatsku 2008. godine preuzeo je mjesto sportskog direktora Cedevite, s kojom je pet puta bio prvak Hrvatske, šest puta osvajač Kupa Krešimir Ćosić, po jednom sudionik Final Foura Eurokupa i TOP-a 16 Eurolige te četiri puta finalist regionalne ABA lige.

Danas s prijateljima i negdašnjim suigračima Nikšom Prkačinom i Davorom Kusom - kao jedan od suvlasnika - vodi Qurom Sports Agency, sportsku menadžersku agenciju koja se, između ostalog, brine o igračkim karijerama dragulja hrvatske košarke poput Roka Prkačina, Roka Rogića, Duje Brale, ali i dobro poznatih zvijezda poput Krune Simona, Jacoba Pullena i drugih.