Nijemce je s izborničke klupe predvodio njihov nogometni talisman – Franz kaiser Beckenbauer. U ružno prvenstvo, kakvim će Italija '90. biti upamćena, Nijemci su ušli s prilično napadačkom orijentacijom, međutim kroz turnir i onI su postali jedna od dosadnih momčadi koja se zasniva na obrani i grubostima. Prava iznimka, zapravo, bio je samo Kamerun.

Ipak, u reprizi finala iz '86. bili su puno voljeniji sudionik od Argentine. Ne samo zato što je Maradona navukao gnjev Talijana svojim političkim štosevima, već i zato jer su Argentinci igrali još puno dosadnije. Do finala su zabili samo pet golova.

I sam finale bio je logičan završetak te priče. Dosadno i tvrdo. Odluka je došla pet minuta prije kraja kada je s kreča Njemačka osigurala svoj treći naslov. Argentinci će reći da je 'igrač utakmice' bio meksički sudac Mendez koji je dosudio krajnje dvojben jedanaesterac, ali strijelac je bio jedan od brzo zaboravljenih junaka Andreas Brehme.

Iako je bio 'samo bek', Brehme je te sezone proglašen za najboljeg igrača talijanske lige, tada uvjerljivo najjačeg natjecanja svijeta. Tamo su tada nastupali Maradona, Van Basten, Gulitt, Matthäus, Careca… I cijela talijanska reprezentacija.

Iako je standardan izvođač penala u elfu bio Lothar Matthäus, lopti je pristupio upravo Brehme. Ljevak se namjerio na Goichoetxeu, koji je cijeli turnir branio kao u transu i svladao ga – desnom nogom. Bio je to Beckenbauerov adut koji mu je donio i trenerski naslov. 'Prevareni' vratar ipak je zasluženo izborio mjesto u idealnom sastavu prvenstva.

Brehme je taj trik iskoristio i u četvrtfinalu protiv meksika četiri godine prije, a zanimljivo je i da je zabio u oba polufinala SP-a na kojima je nastupao. Oba su došla iz slobodnjaka i oba su se odbila od živog zida iza nesretnih vratara. Nema sumnje, Brehme je bio čovjek za velike utakmice.