Godine 1892. u Sao Paulu se rodio Arthur Friedenreich, sin njemačkog poslovnog čovjeka i crnopute brazilske čistačice. Majka je bila kći odbjeglih robova, ali prave slobode tada još nije bilo. Mladom Arthuru boja kože je bila izuzetna prepreka, ali u lokalni klub je primljen zbog – zelenih očiju. Ipak, morao se pridržavati tadašnjih primitivnih pravila i prije svake utakmice ravnao je prirodno kovrčavu kosu. Doslovno satima. Usto, sa suigračima nije smio ići na bazene, zabave ili teniske terene.

Ipak, kada je kročio na teren, predrasude su nestajale. Zabijao je kao na pokretnoj traci, a usto je bio i genijalni dribler koji je sudjelovao u tranziciji lopte. Uveo je potpunu revoluciju u tadašnji nogomet i već sa 20 godina prvi put postao najbolji strijelac prvenstva. Posljednji, deveti, put zlatna brazilska kopačka bio je 17 godina kasnije. Raspon širi čak i od Peleovog.

U međuvremenu je izgradio sjajnu karijeru. Za reprezentaciju je debitirao u Engleskoj protiv tada moćnog Exetera i šokiranim domaćinima pokazao da su Južnoamerikanci napravili taktički korak dalje od tadašnjeg MW sustava. Ipak, Englezi nisu samo gledali Friedenreicha i Engleze. Sredinom utakmice jedan nasrtaj laktom debitant je platio s dva izbijena zuba, ali odigrao je susret do kraja.

Nakon što je zabio pobjednički gol u finalu Copa Americe protiv Urugvaja, njegova kopačka je izložena u poznatoj draguljarnici u središtu Rija tako da je svatko može vidjeti. Njegova igra danas se smatra kamenom temeljcem 'joge bonite'. Lijepe igre.

Koliko je svijet nepravedan, veliki Arthur kojega su protivnici zvali 'tigar' osjetio je čak dva puta. Prvi put 1921. kada je sam brazilski predsjednik Pessoa zabranio da crnci putuju na Copa Americu u Argentinu. Možda je barem nakon poraza u finalu od domaćina uvidio koliko je bio u krivu. Drugi put Friedenreich je ispao žrtva situacije pri izboru igrača za prvi SP u povijesti. Lokalni savezi Rio de Janeira i Sao Paula vodili su tihi rat koji je rezultirao odlaskom igrača samo iz Rija. Tako je najbolji brazilski igrač do tada ostao bez prilike da nastupi na svjetskoj smotri.

Iza njegove 26 godina duge karijere ostao je podatak da je u 1.239 utakmica zabio 1.329 golova. Ipak, spisi o tim pogocima misteriozno su nestali tijekom šezdesetih i Fifa je odlučila ne priznati njegov rekord kao najefikasnijeg strijelca svih vremena.

Nije bio bogat, ali ni štedljiv. Kada je postao slavan i kada su mu se otvorila sva vrata bio je redovit gost elitnih klubova, pa i po tome može biti preteča budućih brazilskih zvijezda. Prošao je težak put i dosegnuo zvijezde, baš kako i priliči dječaku koji je rođen na križanju ulica Vitoria (pobjeda) i Triunfo (trijumf).

Zahvaljujući njegovoj priči i najzadrtijima je uskoro postalo jasno da će brazilski nogomet biti uspješniji u egalitarnom sistemu. Bez Pelea, Garrinche i Romarija, Ronaldinha i ostalih sigurno ne bi bio najuspješnija nogometna zemlja u povijesti svjetskih prvenstava.