Goran Vlaović, napadač legendarne hrvatske reprezentacije iz devedesetih, koju je vodio Ćiro Blažević, tijekom Europskog prvenstva za tportal komentira igru Vatrenih te događaje u i oko reprezentacije. Sada se osvrnuo na utakmicu Hrvatske i Albanije 2:2
Kako je teško kad 'moraš' pobijediti, vidjeli smo to najbolje u prvom poluvremenu utakmice s Albanijom. A kad još dobiješ gol u prvih 15 minuta, koliko zapravo postane još teže i kompliciranije. A vidjeli smo i kako je vrlo teško pobijediti u utakmici u kojoj nismo bili pravi, imali smo i vodstvo, pa na kraju ipak prosuli bodove i ostali razočarani.
>> Sve kolumne Gorana Vlaovića pročitajte OVDJE
Dalićeva početna postava u startu mi je bila nekako nelogična, a čini mi se i uvjetovana hijerarhijom u momčadi, nečim o čemu je izbornik ovih dana često govorio. Ako su na terenu dva bočna igrača od kojih očekujemo ubačaje, onda je jasno da u šesnaestercu prvi izbor može biti samo Budimir.
vezane vijesti
Ako Perišić vidno nije onaj stari, po meni naš najbolji ofenzivac, nego je u podsvjesnom strahu od nove povrede u duelima, skokovima i probojima kojima je prije uvijek izluđivao protivnike, onda ne treba započeti utakmicu i to na lijevom beku, još odgovornijoj poziciji od one na kojoj inače igra.
Konačno, mišljenja sam da se, nakon vraćanja Gvardiola na poziciju stopera, od dvojca stopera iz prve utakmice prednost trebala dati onom koji je manje zabrljao kod golova Španjolaca, a to je ovom slučaju Pongračić. Ili čak jedan od preostale dvojice s klupe (Erlić - Vida). Šutalo se naime dosta mučio s protivničkim napadačima, a nije ni dobro reagirao kod drugog gola Albanaca. Dojma sam da se njegova nesretna sezona iz Ajaxa prelila i na nastupe u reprezentaciji.
Kratka biografija Gorana Vlaovića
Bivši hrvatski nogometni reprezentativac rođen je 7. kolovoza 1972. godine u Novoj Gradišci. Profesionalnu karijeru započeo je u Osijeku, odakle prelazi u tadašnju zagrebačku Croatiju, gdje je dvije sezone bio najbolji strijelac HNL-a, 1994. odlazi u Padovu, a u proljeće 1996., nakon teške operacije, vraća se u formu te je dobio poziv Ćire Blaževića za Euro u Engleskoj. U prvoj utakmici Hrvatske na velikim natjecanjima, one protiv Turske, zabio je prvi, povijesni i pobjednički gol za Vatrene. Za Hrvatsku je nastupio i na SP-u 1998. godine u Francuskoj te se okitio svjetskom broncom. Od 2000. do 2004. nosio je dres Panathinaikosa, u kojem se i umirovio. Za Hrvatsku je odigrao 52 utakmice i zabio 16 golova.
Luka Modrić se uklopio u opće sivilo prvog poluvremena, za njega neuobičajeno punog pogrešnih pasova, tzv. neforsiranih pogrešaka, ali i izgubljenih duela, što kod njega nije česta pojava. Brozović je puno i previše izvan svoje pozicije pokušavao odlaziti u dubinu ili između redova u izgradnji napada, pa ga onda nije bilo na njegovoj poziciji nakon što bismo izgubili loptu. Kao i u situaciji kod albanskog prvog gola, gdje je odgovornost za igrača koji nam je zabio gol bila upravo između Modrića i Brozovića.
Sve to rezultiralo je novim liderom na listi najgorih poluvremena hrvatske reprezentacije.
Drugo poluvrijeme je od početka djelovalo bolje, par novih igrača i bolja energija, a Modrić i Kovačić su povezali konce igre tako da smo imali inicijativu i stvarali šanse. Konačno, ulaskom svježeg Budimira i njegovim asistom došao je i naš izjednačujući gol, naravno najviše zaslugom Kramarića, koji ga je zabio, pa potom i vodeći gol - opet iniciran Budimirovim asistom, a prije toga osvajanjem praktički već izgubljene lopte, koju su Albanci na kraju sami sebi ugurali u gol nakon šuta Sučića. Vjerujem da smo poslije velikog izljeva emocija svi odahnuli i pomislili kako imamo pobjedu i tri boda u džepu, ali pokazalo se da je nogomet 'vražja igra'.
vezane vijesti
Dalić nakon vodećeg gola radi potpuno logične zamjene, a naši dečki pokušavaju smiriti igru, držati loptu, pasti na teren da prođe još pokoja sekunda igre, ali 'vrag' ne da kad nisi pravi, jer očito nije dovoljno pola sata dobre igre da pobijediš bilo koga.
Primili smo gol iz naoko neopasne protivničke akcije, zbog nekoliko vezanih defenzivno-taktičkih pogrešaka naših igrača u zadnjim sekundama utakmice. Doduše, bile su još jedna, dvije opasnije situacije pred našim golom i prije albanskog izjednačenja. Greške koje se pravim ekipama na ovakvim natjecanjima ne smiju događati. Jesu li nastale uslijed umora, dekoncentracije ili nonšalancije, morat će analizirati izbornik i njegov stručni stožer pa iz te analize izvući zaključke i, nadam se, neke pouke.
Stvari se jako kompliciraju za naše Vatrene nakon poraza od Španjolske i sa samo jednim bodom protiv Albanije, na papiru najslabijeg protivnika u grupi. Sada nam igra samo pobjeda, i to protiv aktualnog europskog prvaka, jer ne vjerujem da se stvari mogu tako posložiti pa da nam dva boda budu dostatna za prolazak grupe.
Nimalo lak zadatak, ne i nemoguć.
Nije to lak zadatak s obzirom na ono što smo pokazali do sada i kako nam ekipa djeluje na terenu te snagu protivnika koji slijedi. Ali nije ni nemoguć, jer hrvatska reprezentacija do sada je pokazala da može pobijediti bilo koga, a imala je i dobrih perioda na ovom Euru koje treba ponoviti i demonstrirati u toj jednoj utakmici. U slučaju našeg sljedećeg protivnika Italije, i tradicija je na našoj strani, pa se imamo pravo nadati njenom nastavku, iako neće biti dovoljno samo to da ne izgubimo, jer sad definitivno MORAMO pobijediti.
