Otvorenje i zatvaranje – globalno slavlje moderne Britanije

Svake Olimpijske igre prilika su za njihovog domaćina da na spektakularnim svečanostima otvaranja, odnosno zatvaranja, upozna cijeli svijet sa svojom bogatom kulturom i tradicijom. Budući da se Britanci diče uglavnom osvajačkim i kolonijalnim povijesnim nasljeđem, dok za pojave poput Shakespearea, Beatlesa, Trottera, Montyja Pythona ili Naomi Campbell zna gotovo svatko na ovom planetu, organizatori su oba događaja nagomilali pojavama iz pretežno suvremene popularne kulture koje će TV gledatelju stvoriti dojam globalne kulturne dominacije. Obje svečanosti bile su tako dvije strane jedne zlatne medalje – one za vrhunsku televizijsku zabavu širokih narodnih masa.

Boltova era

Istina je da je Michael Phelps na ovim Igrama oborio rekord u broju medalja u pojedinačnoj konkurenciji, no London će ipak neosporno biti upamćen po nezapamćenoj dominaciji Usaina Bolta. Jamajčanin ne samo da je osvojio tri zlata i 'zakucao' svoj briljantan nastup rušenjem svjetskog rekorda sa štafetom na 4 x 100, već je prikovao dvije milijarde ljudi kraj televizora na svakom nastupu i izazvao podjednaku ludnicu u jamajčanskim community klubovima i londonskim pivnicama. A gledati ga uživo kako poput taneta izlijeće iz startnog bloka te u posljednjih desetak metara kao da povlači ručnu da bi još koju godinu čovječanstvo držao u neizvjesnosti kad će srušiti sve ostale rekorde, iskustvo je neusporedivo s bilo čime što možete doživjeti na sportskim borilištima.

Solidni Hrvati

Prije Igara bilo je govora o pet, možda šest medalja kao optimalnom cilju, no svi smo se, dakako, potajno nadali većem broju odličja. Ovakve nade su podgrijavali višegodišnji uspjesi jedriličara koji su svi ostali tik do medalje, veslača koji su izgubili zlato zbog promjene pravca vjetra te vjera u činjenicu da će obje sestre Zaninović doći do postolja – uspješna je bila samo Lucija, koja se također nadala sjajnijoj medalji. Kad je riječ o momčadskim sportovima, ponajviše žalimo za ispadanjem rukometašica u četvrtfinalu, prije svega zbog sjajnog turnira koji su odigrale, između ostalog pobijedivši i srebrnu Crnu Goru. Rukometaši su, da nije bilo ludog Omeyera, također lako mogli do sjajnije medalje, a ponajviše su nas oduševili zlatni vaterpolisti, nevjerojatna Sandra Perković i Giovanni Cernogoraz, kojeg više nitko neće smjeti podrugljivo nazivati konobarom iz Novigrada koji gađa glinene golubove.

Domaća zlatna berba

Velika Britanija je na ovim Igrama osvojila 65 medalja – 29 zlata, 17 srebra i 19 bronci – što ne samo da je za 18 više od prošlih Igara u Pekingu, već je i raspored po sportovima neusporedivo širi. Uz dominaciju u tradicionalno jakim sportovima poput biciklizma ili veslanja, Britanci prikupljaju i velik broj medalja u disciplinama koje do sada ni sami nisu pretjerano vrednovali, poput boksa ili umjetničke gimnastike. Sjetimo li se samo ludila kakvome smo svjedočili u Wimbledonu kad je Murray uništavao Federera ili vriske prilikom ulaska u cilj Jessice Ennis i Moa Faraha, možemo samo zaključiti da im se investicija od devet milijardi funti u pripremu londonskih Igara višestruko isplatila. Tek ćemo vidjeti što će biti s planom premijera Camerona o ulaganju 145 milijuna funti u otvaranje novih škola za vrhunske sportaše…

Nedosanjani Dream Team

Gledao sam finale tenisa na Wimbledonu, Bolta na 100, finale nogometa na Wembleyju, no kao najveći profesionalni neuspjeh prilikom praćenja Olimpijade pamtit ću bezuspješan pokušaj ulaska na bilo koju utakmicu američke košarkaške reprezentacije. Naime, uz akreditaciju koja omogućava ulazak na sva borilišta, za njihove susrete nakon mog dolaska u London bilo je potrebno osigurati dodatnu ulaznicu, a iste su još prije Igara razgrabili uglavnom američki novinari. Uoči posljednjeg susreta skupine protiv Argentine našao sam se i u mixzoni pokušavajući dobiti izjavu španjolske NBA zvijezde Paua Gasola, no doslovce me je pregazio stampedo španjolskih novinara koji su pokušavali doznati jesu li Španjolci 'tankirali' protiv Brazila da bi izbjegli Francuze u četvrtfinalu. Više sreće drugi put…

Odbojka na pijesku u dvorištu britanske vlade

Vjerojatno najmaštovitiji potez organizatora bio je smjestiti stadion za odbojku na pijesku na prostoru Horse Guards Paradea, nekadašnjeg paradnog prostora britanske vojske i sjedišta vojnog života, a današnjeg velikog štićenog prostora za leđima zgrade vlade u Downing Streetu. Iz istih razloga, sigurnosna provjera pri ulasku u taj prostor bila je stroža od drugih borilišta, no impresivan pogled s tribina i razigrana navijačka atmosfera koja je tamo vladala dojmila nas se ponajviše od svih olimpijskih poprišta. Još kad tome dodamo preplanule odbojkaše i odbojkašice koji gipko spašavaju loptu od pada na pijesak, slika je kompletna. I fascinantna.

Hodaj lijevo, stoj desno, gledaj desno, vozi lijevo

U metrou lijepo piše – keep left, stand to the right. U redu. I onda dođe prelazak iz jednog metroa u drugi, i odjednom piše – keep right. Zašto? Zato što je prolaz između nas i onih koji se kreću u drugom smjeru odvojen improviziranom ogradom. Dakle, kad ima ograda – hodaj desno. Do kraja Igara možda smo se i navikli hodati lijevo, tj. desno kad nam se kaže, no vjerojatno se nikada nećemo naviknuti gledati prvo udesno, a onda lijevo kad prelazimo ulicu. Možda je tako i bolje, jer bi nas po povratku u Zagreb netko mogao pokupiti autom.

Travnati tepih Wimbledona i Wembleyja

Kad već nismo upali na košarku, sretni smo što boravak u Londonu nije prošao bez posjeta dvama mitskim travnatim terenima svjetskog sporta – Wimbledonu i Wembleyju. Gledali smo teniski finale Federera i Murrayja, u kojemu je Škot na oduševljenje publike pomeo Švicarca, te nogometni finale Meksika i Brazila, u kojemu su meksički mladići iz domaće lige očitali lekciju Neymaru, Thiagu Silvi i ostalim međunarodnim zvijezdama koje su europskim nogometom pokušale nadmašiti protivnike. Na oba mjesta zveket lopte o reket, odnosno o kopačku, bio je upravo onakav kakvim ga zamišljate kad ga čujete na televiziji; atmosfera na Wimbledonu je oduševila zbog 'narodske' publike, dok je latinoameričko navijačko ludilo temeljito protreslo Wembley. Uistinu nezaboravno.

Iako su dani bili pretrpani sportskim događajima, ipak smo našli (doduše, vrlo malo) vremena potražiti kutke u gradu u kojima se možemo osjećati osebujno i drugačije. I dok se većina turista upućivala ka Temzi, Big Benu i London Eyeu, mi smo istraživali skrivene, ali kultne kvartove. Posebno nas se dojmio Brick Lane, bangladeški kvart prepun restorana s izvrsnim karijem, simpatičnim dućanima hrane i začina, alternativnim kafićima i zanimljivim second hand dućanima odjeće. Posebna priča je Camden Town, najveći londonski buvljak s upravo nevjerojatnom ponudom suvenira, odjeće i hrane iz svih krajeva svijeta, u kojemu se sasvim lijepo možete cjenkati, što za ostatak Londona baš i nije slučaj.

Uzaludna panika, zabavne gužve i nevjerojatna ljubaznost

Satirična publikacija The Private Eye nasmijala nas je na povratku iz Londona lažnim oglasom u kojemu se svi britanski mediji ispričavaju zbog višemjesečnog dizanja panike da će doći teroristi, dići grad u zrak, a metro će se zagušiti jer, eto, sve je prošlo OK, a još su i zlata nakupili. Šalu na stranu, sjećate se tekstova i tekstova (ni ovaj portal nije bio imun na njih) u kojima se diže panika, govori o najskupljem osiguranju ikad i najvećoj akciji britanske vojske od Iraka naovamo… Umjesto toga, dočekali su nas razigrani, raspjevani i duhoviti zaštitari. Moramo posebno pohvaliti i nevjerojatno ljubazno volontersko osoblje koje će vas, kad god pomislite da ste se izgubili u potrazi za željenom lokacijom, spremno izvesti na pravi put. Njihova ljubaznost i duhovitost kao da se prelila na posjetitelje koji, odgovarajuće navijački dotjerani, spremno poziraju fotografima i rado pričaju s novinarima, a uvijek su spremni i zapjevati. U takvoj atmosferi nije naporno ni hodati desetak kilometara dnevno niti gnječiti se po podzemnoj željeznici, jer čak i ako kasnite negdje, znate da ćete sve stići, i da će vam usput biti zabavno.