Ono što smo znali ranije sinoć se i potvrdilo: Dinamo je neusporedivo kvalitetnija momčad od Maribora. Isto smo tako znali, a i to se još jednom potvrdilo, da je Dinamo najčešće sam sebi najteži protivnik. Umjesto da 'nakantaju' goste koji u Maksimiru doista nisu pokazali ništa posebno, 'modri' su sami sebi (ovaj put i doslovce) zabili gol i na uzvrat u Maribor odlaze s puno strepnje i krhkom prednošću 2:1.

Istina je da 'viole' znaju nositi svoju momčad tako da odigra i preko svojih mogućnosti te da će atmosfera u Ljudskom vrtu biti znatno žešća nego na Maksimiru, no ako Dinamo ne može izbaciti ovakav Maribor, onda doista nije ni zaslužio Ligu prvaka.

Momčad je sinoć u mnogim segmentima igre djelovala kompaktnije i uvjerljivije nego u svim dosadašnjim europskim nastupima ove sezone, izuzevši onaj zagrebački protiv Sheriffa. No opet joj se dogodilo 'zamračenje', odnosno 'žute minute' koje su se protegle na oko trećinu utakmice.

Počelo je odlično: visokim presingom, agresivnošću u sredini terena, s puno dinamike i brzim prijenosom lopte. Činilo se da je to napokon Dinamo kakvog navijači žele vidjeti, Dinamo koji lomi suparnika – i to ne samo čistom silom i individualnom kvalitetom, nego i organiziranom igrom i motoričnošću. No bio je to i dvosjekli mač. Čačićeva momčad nije navikla na ovako agresivnu igru, a noć je bila izuzetno sparna i teška. Jasna je bila ideja da se izbori prednost već na početku utakmice, uspjelo se postići i pogodak... Međutim, pitanje je bilo više nego očito – koliko dugo 'modri' mogu ovako izdržati?

Izdržali su tek dvadesetak minuta, a onda im je ponestalo sape. Ono što je izgledalo kao potpuna dominacija u uvodnom dijelu utakmice zapravo je bilo kockanje. Možda bi, da su tada zabili još jedan gol obeshrabrenom Mariboru, uspjeli lagano i kulerski privesti utakmicu kraju ili čak odigrati 'u transu' i posve ga razbiti. Ali ovaj Dinamo ne može dugo držati taj ritam. I vjerojatno tome nije razlog eventualno nedovoljna fizička sprema (čini se da su igrači sasvim solidno pripremljeni u tom segmentu) – postoji dovoljno povoda za tezu da je u pitanju sam sustav, odnosno taktički plan.

Dinamova tradicija su šmekerske 'desetke', playmakeri. Danas je to Sammir, kojemu je podređena kompletna igra. No ipak, on ne čini dovoljno da opravda tu svoju ulogu. Dinamo sa Sammirom igra staromodno, on je u ovoj postavi razigravač 'stare škole' i ishodište momčadske kreative tipa Riquelme. Međutim, u sustavu 4-2-3-1, koji Čačić forsira, od takvog se igrača očekuje nešto više – prije svega puno trke i defenzivnih zadataka. Bilo bi nekorektno reći da Sammir nedovoljno trči – on se dosta kreće, ali radijus njegova kretanja vrlo je ograničen i usmjeren gotovo isključivo prema naprijed. Ako nešto i odigra defenzivno, to više sliči na hokejaški 'bodiček', nego na korisnu, momčadsku igru – prema njemu i Niko Kranjčar izgleda kao Gattuso.

Prevedeno na korporacijski rječnik, Sammir je kreativni direktor od kojeg se očekuju atraktivna i sofisticirana rješenja koja će oplemeniti igru. On doista i jest veliki kreativac koji često jednim potezom može riješiti stvar. Ali realnost je da većinu tog posla zapravo radi Milan Badelj, koji uz to mora obavljati i 'šljakerske' poslove iz drugog plana. Zbog 'direktora' Sammira koji (kolokvijalno rečeno) ne igra obranu (a ne radi ni dovoljno prema naprijed), i Badelj i Kovačić moraju igrati povučenije. Kad Badelj ode, Čačić ili njegov nasljednik će vjerojatno nastaviti koristiti Kovačića na njegovoj poziciji, a takvo traćenje talenta trebalo bi biti zakonom kažnjivo... Silno talentirani Mateo bi puno više mogao dati na lijevom krilu, a najviše kao ofenzivni središnji vezni – odnosno baš na Sammirovom mjestu. Ali onda Sammir ne bi imao gdje igrati, jer brutalna je istina to da Brazilac sa svojih 25 godina više ni ne može igrati na nekoj drugoj poziciji. Možda nije ni sasvim slučajno to da je Dinamo svoju najbolju utakmicu ove sezone odigrao u Zagrebu protiv Sheriffa, kad u sastavu nije bilo Sammira.

Njegovo mjesto, iz razloga koje možemo samo slutiti, izgleda zacementirano. No zbog toga je trener u situaciji da mora izmišljati 'toplu vodu' kad je ostatak veznog reda u pitanju. Zbog toga kreativci Badelj i Kovačić igraju defenzivne vezne, zbog toga Jerko Leko – kojeg su i sami suigrači prošle sezone prozvali 'prvim mesarom Lige prvaka' – ide na desnog veznog/krilo, gdje bi mu zadatak trebao biti zaustavljati prodore po boku. Zbog toga je i Ante Rukavina na lijevom krilu – iako se ondje puno trudi, Dinamo sigurno ima kvalitetnijih rješenja za tu poziciju.

Zbog svega toga Dinamova igra često djeluje nepovezano i nedovoljno kreativno. Ovakvu 'šarenu' vezu teško je dugoročno povezati kad u onih '3' u 4-2-3-1 imate defenzivnog veznog, 'desetku' i napadača. U kratkim razdobljima kad je Maribor uspio blokirati protok lopte u sredini i usmjeriti ga na bok Dinamo je djelovao posve nemoćno. Rukavina nije mogao gotovo ništa, a Jerko Leko se prije svega borio faulovima: izmješten na desnu stranu, nikako se nije snalazio i posve je nepotrebno skrivio prekršaj (na čovjeku bez lopte) nakon kojeg je pao Mariborov pogodak.

Preostaje drugih 90 minuta u kojima će Maribor vjerojatno izgledati bitno drugačije i opasnije. A Dinamo?