Dinamov navijač na ovakve je dvoboje navikao. Gleda najrazličitije zaplete i često iste rasplete već godinama. Ovo otvaranje Europske lige proživio je već preko nekoliko puta. Koliko je puta gledao varljivu dominaciju Dinama sredinom terena i promašene prilike, ne zna ni sam.

Teško je zapamtiti i koliko je puta pet sekundi gledao let lopte koja se zabija u Dinamov gol. Čovjek u gostujućem dresu zabije iz svlačionice i onda svi u Dinamovoj obrani skaču i objašnjavaju si elementarne vještine nogometne obrane. I tko zna koliko će to još puta proživljavati. To je Dinamovom navijaču upisano u genetski kod, to je neizbježno.

Sudačka trojka dobila je pojačanje i baš je Dinamov navijač morao biti taj koji je prvi shvatio da će taj koncept samo povećati broj dnevnica Uefinih činovnika. Koncept manje ili više ostaje isti. Četiri oka gledala su sa po pet metara kako Mandžukića ruši u kaznenom prostoru, no uzalud. Nema penala i možeš se na trepavice postaviti.

Isti Mandžo s deset je metara promašio priliku utakmice, a vrhunac ovog loptačkog trilera dogodio se nakon onog smiješnog gola kojim je Anderlecht poveo. Ostatak grada ostao je suh, ali nad Maksimirom se otvorio golemi oblak i pola sata neumorno tukao pljuskom. Za prekretnicu je bilo prekasno, već oko 50. minute bilo je jasno da Dinamo neće zabiti, a nakon vodstva gostiju da neće uzeti ni bod.

Ali promijenila se vibra. Polovina od 20 tisuća gledatelja pobjegla je od padalina, dok je preostala polovica iz sveg glasa nastavila bodriti posrnuli Dinamo. Vidjelo se da poante baš i nema, ali decibeli su i dalje rasli. U većini europskih zemalja takve navijače mogu samo sanjati, Hrvatska ima dva grada gdje se takve stvari događaju gotovo pod normalno. Na čast Bad Blue Boysima i sutra nekoj drugoj skupini.

Još jedna opaska o navijačima. Crnoputi par zadnjih veznih Anderlechta prednjačio je u otimačini vremena i umrtvljavanju igre. Glumili su ozljede, da bi pola minute nakon dugog 'valjanja' opet sprintali kao gepardi. Jedan od njih izlazio je više od minute, no s tribine se nije čuo rasizam. Ta primitivna stavka ljudske prirode na zagrebačkim tribinama, čini se, više ne postoji.

Nula na kontu, gomila psovki i razmišljanje do sitnih sati. Na sve je to Dinamov navijač već navikao. No i u petak je sunce opet izašlo na istoku i svijet se vrti u istom pravcu.

Što se igre tiče, Dinamo je potpuno podcijenio Anderlechtovu zrelost i obrambeni potencijal. Plavi publici nisu ostali dužni. Dali su sve što imaju, no pokazalo se da to protiv Belgijanaca nije bilo dovoljno. Lopta se i dalje inati i neće u gol, a ako imaš nulu na kontu ne možeš uzeti tri boda. Ako imaš i tradicionalnu (ne može to biti slučajno) dozu peha kakvom raspolaže Dinamo, često ćeš ostati i bez onog utješnog. Bit će prilika za popravak dojma i tako se proteklih godina provlači teza kako je Dinamu Europu lakše igrati u gostima. Slijede Temišvar i Amsterdam, neka pokažu što znaju.