A ono što se sinoć događalo u Maksimiru vidjeli smo već puno puta. Očigledno slabija momčad napaljena na većeg i uglednijeg suparnika žestoko se bori i uklizava na svaku loptu, pokušava zagušiti dodavanja u sredini terena i spriječiti dotok lopte u vlastiti šesnaesterac; jača momčad ima jalov posjed lopte i poluprilike, ali zapravo se muči i ne može razviti svoju igru. U nekoj fazi utakmice učini se da bi autsajder mogao više ili manje slučajno postići nekakav gol i doći do rezultata, ali onda napravi grešku ili dvije, što favorit rutinski iskoristi i dođe do relativno lake pobjede, iako njegova igra nikoga nije mogla oduševiti.

Takvo nešto viđali smo često (iako ne redovito) u Dinamovim utakmicama, ali – u domaćoj ligi. Samo što su ovaj put uloge bile zamijenjene: favorita je igrao Porto, a Dinamo je na vlastitoj koži iskusio kako je svim onim 'slabašnima i siromašnima' koji se na domaćim travnjacima grčevito bore protiv njih, do 90. minute žive u nadi da mogu nešto napraviti i strahuju samo od toga da ne naprave neku glupu grešku ili da sudac ne svira kakav lagani penal protiv njih. Po kvaliteti igre, po razlici u igračkim sposobnostima između dvije momčadi, po ambijentu, ali i po epilogu – bila je to tipična utakmica MAXtv Prve lige.

Čačićeve su zamisli s taktičke strane uvijek vrlo zanimljive, pa je tako bilo i ovaj put. Bila je to postava bez pravog napadača u formaciji 4-3-3-0. Calello, Ademi i Brozović igrali su defanzivne veznjake, Čop i Rukavina krila, a Sammir povučenu špicu – toliko povučenu da je većinu utakmice stajao na 30-40 metara od gola. Ne 'lažnu devetku', jer za tu danas 'polumitsku' poziciju nužno je posve drugačije kretanje i suigrači drugačijeg tipa.

Kod igre bez centarfora morate imati ili strašno opasna i brza krila koja se ubacuju iza suparničke obrane, ili izuzetno kreativnu i tehnički sposobnu veznu liniju koja može dugo držati loptu u posjedu. Dinamo nema ni jedno ni drugo.

No ne može se reći da je Čačićeva taktika zato bila promašena – ona je samo bila pragmatična. I mogla je upaliti... Postava sa samo trojicom ofenzivno orijentiranih igrača – tri i pol, ako uzmemo u obzir Brozovićeve karakteristike – u osnovi je ultradefanzivna, ali osnovna ideja sigurno je bila opstrukcija u sredini terena te brza transformacija u napad s 'ušpicavanjem' preko bokova.

S defanzivne strane, Dinamo je prilično uspješno umrtvio igru u sredini terena, obrana je također većinom bila na visini zadatka (iako je curilo na bokovima) i Porto nije dolazio u šanse. Sve do gola, koji je došao kao poslije bizarne Kelavine pogreške i pada u samopouzdanju.

Međutim, Rukavina i Čop iscrpljivali su se u defanzivnim zadacima i kasnili u transformaciji, a Sammir nije mogao stati na loptu i zadržati je prije nego što mu se otvori prilika da je nekome uputi. Ova pozicija ogoljela je njegov ogromni nedostatak: koliko god može biti lucidan i opasan kao 'trequartista', odnosno ono što bismo tradicionalno nazvali 'desetkom', toliko je i limitiran. Brazilčeva igra usmjerena je isključivo prema naprijed – a kad ispred njega nema nikoga, onda je gotovo beskoristan.

U drugom poluvremenu Čačić je uvođenjem Beqiraja umjesto Ademija prebacio na uobičajeni 4-2-3-1 i Porto je tad igrao lakše, ali se i Dinamo doimao opasnijim iz protunapada, pogotovo nakon što je ušao Carrasco umjesto Rukavine. No ulazak Kovačića umjesto Calella pokazao se kao sasvim krivi potez, jer Dinamo je tad potpuno izgubio blok u sredini terena. Žalosti i nagovještaj da trener Matea još uvijek vidi kao defanzivnog veznog, što nikako ne koristi igračkom razvoju mladića koji bi najviše mogao dati u kreaciji – zar ne bi za Dinamo korisniji bio njegov ulazak na Sammirovo, ili možda Čopovo mjesto?

Modri su prvi put poslije prosinca prošle godine, prvi put uopće otkako ih vodi ovaj trener igrali protiv jačih od sebe. Ovaj su put oni bili 'Zadar' ili 'Osijek'. Ante Čačić cijeli je život vodio male klubove i dobro pozna dvojbu u kojoj se nađe trener svake takve momčadi pred utakmicu s neusporedivo kvalitetnijim suparnikom. Napasti i nadigravati se, ili pokušati s opstrukcijom i nadati se nekom 'slučajnom' golu? Njegova je procjena bila ovo drugo i možemo sad razglabati o onoj poslovici kako sreća prati hrabre, ali da je ušla, recimo, ona Carrascova prilika, vjerojatno bi se danas drugačije pisalo o ovoj utakmici. Bilo bi to na izrazito negativan i reakcionaran način, ali autsajderi se manje brinu za dojam, a više za rezultat.

Čačićeva pragmatičnost je donekle razumljiva, pogotovo uzevši u obzir Dinamov učinak i dojam prošle sezone. Kad bi momčad svaku utakmicu izgubila s dva gola razlike, još uvijek bi to bio ogromni napredak u odnosu na ono što je bilo lani. Pitanje je samo zar je doista tek to Dinamov doseg – gubiti sa što manjom razlikom i pokušavati izbjeći sramotu?

Možda i jest. Osnovni cilj ulaska u Ligu prvaka je dosegnut – zarađen je ogroman novac, a publike ionako nema pa se nema zbog koga hrabriti i ulaziti u rizike. No ovo je tek prva utakmica i već je rezultat lošiji od onog u prvom kolu lani, a suparnik je sada bio neusporedivo slabiji. Što će se dogoditi do kraja? Dojam je da sve one kojima je Dinamo na srcu čeka jako duga i mučna europska avantura...

4683 - Dinamo se onoga na terenu nema zašto sramiti, ali ipak je našao novi način da se osramoti i napadne novi negativni europski rekord. Ako je tako bilo u prvoj utakmici, što će se biti kasnije? U klubu zaista moraju sjesti i dobro promisliti što im se to događa i zašto se nogomet u Maksimiru uopće igra. Je li to zato da bi Dinamo zarađivao novac koji mu jamči apsolutnu dominaciju u bankrotiranoj hrvatskoj ligi i bolje cijene za igrače koje prodaje? Je li to zato da bi ratovali s navijačima i prepucavali se s novinarima – zar zaista svi oni žele zlo ovom Dinamu? Ili je ipak nešto drugo u igri?

Nećemo biti patetični i zazivati ugrožene vrijednosti, identitet i integritet. Ostavimo Dinamu nek sam razmisli o tome. Ali svatko tko imalo doživljava svijet oko sebe zna da Maksimir nije bio prazan zato što su karte bile skupe.