'Ne smijemo zaboraviti da nogometni klub nije samo biznis. On je duboko ukorijenjen u život zajednice iz koje je proizašao i u njoj ima puno dublju svrhu', ovako piše engleski autor David Conn u svojoj novoj knjizi 'Richer Than God: Manchester City, Modern Football and Growing Up', zatim poentira: 'Navijači osjećaju duboku emotivnu povezanost s klubom i zato ih se ne smije tretirati samo kao 'tržište' i isključivati iz procesa donošenja odluka: oni su istovremeno jedini stvarni kapital koji klub ima, ali i njegovo ishodište, razlog za postojanje.'

Nedavna znanstvena istraživanja pokazala su da osjećaji navijačke ljubavi prema klubu proistječu iz istog dijela mozga kao i osjećaji prema najbližima – obitelji i ostalim voljenim osobama. U tom dijelu mozga ne nalaze se druge emocije zasnovane na stilu života, poput sklonosti određenim kulturnim ili komercijalnim sadržajima; pa čak ni domoljublje ili vjera u Boga. Za istinskog navijača, privrženost klubu je važnija – ali zašto je tomu tako?

Prije nekoliko godina, Fulham FC dao je postaviti više jumbo plakata po jugozapadnom Londonu, uzduž Temze. To je područje zadnjih godina zahvaćeno valom masovnog useljavanja iz ostatka Europske unije i drugih krajeva svijeta, a na plakatima je bio klupski grb i samo jedna jedina riječ: Belong. Pripadati. To je ujedno i najkraći mogući odgovor na postavljeno pitanje. Nogomet, odnosno nogometni klubovi, stvaraju onaj esencijalni element ljudske evolucije koji često nedostaje modernom načinu života – osjećaj pripadnosti zajednici.

U današnjem dobu taj je osjećaj često više virtualne prirode, jer ne moramo fizički biti na stadionu i poznavati ljude oko sebe da bismo se osjećali dijelom navijačkog korpusa, odnosno zajednice. Sve to možemo posredno doživjeti i preko televizije i interneta – to je i jedan od razloga zašto sve više mladih ne navija za svoj lokalni klub, nego za Manchester United, Barcelonu, Juventus... No svrha je ista: navijanje za nogometni klub definira i potvrđuje naš identitet, osobne vrijednosti i pripadnost, za mnoge od nas i više nego bilo što drugo.

Kroz povijest su nogometni klubovi odigrali ključnu ulogu u integriranju pojedinaca u zajednicu. Dinamova navijačka baza nastajala je u desetljećima poslije Drugog svjetskog rata, kad se Zagreb ubrzano širio i izgrađivao, a useljenici iz svih dijelova Hrvatske (kao i ostalih republika bivše Jugoslavije) stizali u grad. Za njih, a posebno za njihovu djecu, Dinamo je bio najbrži i najprimamljiviji način da se u novoj sredini ne osjećaju više kao stranci, nego kao dio nečega većeg od sebe. Oni (a među njima je bio i velik broj Dinamovih igračkih,
trenerskih i funkcionarskih legendi) su ono što je maksimirski klub učinilo velikim i proširilo njegovu slavu i daleko izvan Zagreba.

Ta integrativna funkcija je ono na što se Dinamo treba ponositi, umjesto da traži iščezle linkove s nekadašnjim strogo 'purgerskim' Građanskim. Klub danas nosi ono 'G' u svojem prefiksu, ali vjerojatno vas nijedan član njegove prve momčadi ne bi znao odvesti i pokazati plac na kojem se nekoć nalazilo igralište slavnog Građanskog. Nije to ništa ni toliko čudno, jer do prije koju godinu nije ga znao naći ni vodeći zagrebački nogometni kroničar – iako se
nalazi u neposrednoj blizini zgrade u koju je dolazio na posao.

Slična se priča odvijala i u Splitu. Unatoč dugoj i slavnoj povijesti na kakvoj bi mu pozavidjela većina danas velikih europskih klubova, Hajduk je tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća u punom smislu postao ono što danas jest. To su bile godine kad je ubavi jadranski gradić dosegao vrhunac svoje industrijske preobrazbe i uistinu postao središte napokon ujedinjene, 'narodne' Dalmacije: broj stanovnika eksponencijalno je rastao (po
završetku Drugog svjetskog rata Split nije imao ni 50.000 stanovnika), u grad su pristizali vlaji, boduli i ostali, a svima njima Hajduk je bio najbliža referentna točka. Iako osnovana dva desetljeća ranije, tih je godina oživjela i Torcida, a klub je ostvarivao najbolje rezultate u svojoj povijesti i po prvi put uistinu proširio svoj (danas bismo rekli) brend po cijeloj Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Ovi navijači – kako Dinamovi, tako i Hajdukovi ili oni bilo koje druge momčadi – su ono što klub održava na životu. Bez njihove vjernosti klubovi ne mogu opstati. To je u svojoj analizi poslovanja u nogometu ove godine naglasila i Deloitte, jedna od vodećih svjetskih tvrtki za financijsko savjetovanje, uz zaključak da je 'zajednica ključna riječ u sportskom menadžmentu'. Za razliku od realnosti u drugim vrstama biznisa, vjernost klupskih 'klijenata' (odnosno navijača) nema puno veze s kvalitetom proizvoda: odanost nogometnom klubu gotovo je bezuvjetna i malo tko uistinu može prebaciti svoju ljubav s jednog na drugi klub.

I Simon Kuper, glasoviti nogometno-ekonomski analitičar te autor gotovo epohalne knjige 'Soccernomics', pisao je o ovome: 'Unatoč tome što su najčešće nekompetentno vođeni, nogometni klubovi su neuništivi. Mnogi od njih bi već odavno propali da se radilo samo o biznisu. Običan biznis mora se mijenjati, uvoditi inovacije i novu vrijednost ili će propasti, jer će se ljudi prije ili kasnije okrenuti konkurenciji. A klubovi su nesposobni jednostavno zato što takvi mogu biti i preživljavaju zbog toga što uvijek imaju dovoljno mušterija koje se vežu uz njih bez obzira koliko loš proizvod, odnosno nogomet, davali zauzvrat.'

Međutim, što kada se 'mušterije' iz nekog razloga prestanu vezivati za klub? Unatoč tome što, prema relevantnim istraživanjima, ima preko milijun deklariranih pristaša, zagrebački Dinamo već dugo muku muči s gledateljima. Posjećenost utakmica Lige prvaka je upravo sramotno niska i klub će po svoj prilici u prosinačkom domaćem ogledu s kijevskim imenjakom 'napasti' negativni rekord po broju gledatelja na susretu Lige prvaka (trenutno ga drže slovačke Košice, koje je protiv Feyenoorda 1997. gledalo 2662 ljudi). U domaćem prvenstvu Dinamov prosjek gledatelja je u dosadašnjih sedam domaćih utakmica je oko 3.000 (uključujući derbi s Hajdukom) i pokazuje tendenciju opadanja – zadnji put, protiv Istre, bilo ih je jedva 1.000...

Naravno da svi ti ljudi nisu prestali navijati za Dinamo, niti će ga ikada prestati voljeti. Ali ako se imalo krećete među ljudima, morali ste primijetiti da su se nekoć tek disidentski glasovi pretvaraju u već dominantnu mantru: 'GNK više nije moj Dinamo'; 'Klub je izgubio dušu'; 'Igrači nisu dostojni dresa' i slično. Od najžešćih navijača ste mogli čuti kako su im osjećaji bili podijeljeni nakon onog Vidinog gola protiv Ludogoreca – da, istina je da su mnogi od njih priželjkivali da Dinamo ispadne, jer bi to možda donijelo promjene, ali nisu mogli suspregnuti radost kad je gol ipak pao... Navijači koji navijaju protiv vlastitog kluba?

Je li to zaista moguće? Ako se izbjegavaju poistovjetiti s klubom koji vole, znači li to da Dinamo gubi svoju dublju svrhu u zajednici? Iako je već sedam puta zaredom prvak države, stalno igra u Europi, već drugu sezonu u Ligi prvaka, njegovim je 'mušterijama' njegov proizvod sve manje atraktivan...

S druge strane, Hajduk stalno pleše na rubu egzistencije, momčad je 'zelena', vrlo slabašna, ambicije minimalne. No navijačka podrška je na doista zavidnoj razini: samo na utakmici protiv Istre klub je okupio gotovo jednako gledatelja kao Dinamo u svim dosadašnjim domaćinstvima u MAXtv Prvoj ligi. Hajduk u prvenstvu ima prosjek od blizu 11.000 ljudi.

Organiziraju se kampanje u kojima navijači iz cijelog svijeta kupuju 'virtualne' ulaznice, iako ne mogu doći na utakmice...

Koliko je to doista važno, dugoročno gledajući? Je li podrška publike nešto čime će se Hajduk tješiti i u godinama koje dolaze, ili mu to može donijeti i nešto konkretnije? Hoće li se i kada Dinamovci vratiti Dinamu? Može li njihov klub zadržati svoju dominaciju na domaćem planu u situaciji kad ga navijači napuštaju? Može li poslovati kao 'običan biznis' i 'osiguravati si budućnost' prodajom igrača i premijama za igranje u Ligi prvaka, ili će ga element koji nedostaje uskoro doći glave?

O tome, kao i o mnogočemu drugome, čitajte u ponedjeljak u sljedećem nastavku...