Navijačkih prijateljstava u nogometnom svijetu ima bezbroj, a valjda je još više onih koja su sklopljena naprosto iz zajedničke mržnje prema kakvom protivničkom klubu i naciji, ili iz čistih huligansko-ratobornih motiva. U ovom slučaju, ipak, radi se o dirljivoj priči koja je izdržala vremenski test od čak dva desetljeća i koja se ustrajno i konstantno njeguje. A malo je takvih konstanti u navijačkim krugovima, kao što je Torcida sama po sebi - ali i Torcidina i hrvatska obilježja na svim utakmicama na kojima igra veliki portugalski klub.

Počelo je, dakle, baš tog 18. rujna 1994., kada se usred Pirineja jedan kombi s nekoliko putnika survao u provaliju i kada je živote izgubilo troje ljudi imena Gullit, Tino i Rita. Upravo su se vraćali kući s gostovanja u nepoznatoj, opasnoj i ratom poharanoj Hrvatskoj, napola okupiranoj i nepredvidivoj, gdje je njihova Benfica odigrala miroljubivih nula - nula s velikim Hajdukom.

Na drugi kraj Europe zaputili su se uz veliki rizik očekujući - barem po pričama koje su dotad čuli - bombe koje padaju uokolo stadiona i ljudoždere koji proždiru suparničke navijače. A doživjeli su Split, Poljud i Torcidu. I oduševljeni obećali uzvratiti gostoprimstvo, samo da nije bilo tog trenutka nepažnje, drndavog kombija, nesretnog zavoja nadomak domovine i dvije tisuće kilometara umora na leđima vozača.

Tragedije najčešće prouzrokuju bol i patnju, ali koji put u ljudima probude i istinsku solidarnost ili respekt, u svakom slučaju one male geste koje čistoj ljudskoj nevolji daju viši smisao; nekoliko mjeseci nakon smrti troje portugalskih navijača, grupica torcidaša tako se odlučila odati im počast, pa identičnim kombijem prevaliti jednak put i na uzvrat Hajduka i Benfice dovršiti nikad dovršeno putovanje Gullita, Tina i Rite. Pothvat je u ono doba bio nešto kompliciraniji nego danas, ali nije imao pretenzije biti povijesni. No ono što su Splićani doživjeli u Lisabonu svejedno nikada neće zaboraviti: ovacije dupkom punog stadiona i pedesetak tisuća ljudi koji skandiraju Torcidino ime, dok polako kroče terenom Estadio da Luz i stavljaju cvijeće ispod tribine koja je za troje preminulih navijača predstavljala drugi dom.

Gledalištem stadiona upravo u tom trenutku šetala je jednostavna poruka 'Freedom for Croatia', 'Sloboda za Hrvatsku', ispisana na desetmetarskom platnu i potpisana od strane No Name Boysa. I to je - kako se u filmu kaže - bio početak jednog prekrasnog prijateljstva.

Generacije i generacije navijača izmijenile su se u međuvremenu i na Poljudu i na Da Luzu, premda su neki od aktera još uvijek živi i zdravi, a bogu hvala još uvijek i gledaju svog Hajduka i svoju Benficu. Prošlo je puno zajedničkih gostovanja, bezbroj prijateljskih posjeta i uzvratnih ekskurzija, a bogme i pijanih noći. I premda uspomene blijede, simbolika je nešto sasvim drugo; i sve to stoji iza one jedne hrvatske ili Torcidine zastave koju ćete krajičkom oka zapaziti u Londonu ili Sankt Peterburgu kada ondje nastupa Benfica, ili 'krpe' sa zajedničkim logom dviju navijačkih skupina koja se povremeno pojavi na Poljudu.

Mlađe generacije navijača, ako baš i ne znaju povod nježnostima koje se razmjenjuju između jugoistoka i jugozapada Europe, dovoljno su samosvjesne da znaju kako i tradicija ipak ima nekog vražjeg smisla. I da nogomet, eto, ponekad zbilja zna zbližiti ljude.