Iako se prvi mačići u vodu bacaju, a stara floskula kaže kako je 'u prvoj utakmici jedino bitno pobijediti', ne trebamo se zadržavati samo na otrcani frazama. Austrija je miljama udaljena od toga da bude reprezentacija koja će se boriti za medalju, a u dobrom je dijelu utakmice, pogotovo u drugom poluvremenu, djelovala kao ekipa koja ima bolju organizaciju i plan igre od Hrvatske. Nema bolje pojedince (koji su na kraju i presudili), ali ima bolje momčadske elemente. Bilo kako bilo, postojale su i dobre stvari koje se moglo vidjeti tijekom te utakmice, ali svakako je bilo i loših, a bome i tužnih (hvala Macu na formatu)…

DOBRO
U svakom slučaju tranzicijska igra, i to u punom opsegu. Austrijanci su imali periode igre (na samom početku utakmice, te sredinom svakog poluvremena), kada su tehničkim pogreškama darivali naše igrače, a ovi su to bili spremni iskoristiti. Teško se sjetiti ijedne situacije u kojoj se našim pružila prilika za dobrom tranzicijom a da je ovi nisu iskoristili, neovisno od toga je li bila riječ o kontranapadu, polukontri, trčanju u leđa protivnika ili tzv. brzom centru.

Dobar dio zasluga tu ide Duvnjaku, koji je doista igrajući za Kiel (vjerojatno tranzicijski najbolju momčad svijeta) naučio organizirati sve te elemente igre i vidno je koliko su oni bili bolji kada je on bio na terenu. Stoga, treba biti zadovoljan jer je barem polovica od 32 postignuta gola spala pod domenu 'jeftini i laki golovi' s kakvima smo nekoć imali silnih problema, te kakvih bismo redovito daleko više primili nego postigli. Sada je taj element igre solidan, pa čak i dobar. Nije to na razini nekih skandinavskih momčadi, ali niti ne treba biti. Ovo je iznad očekivanja i daleko bolje od onoga na što smo dosad bili navikli.

LOŠE
Čak je i manje važna činjenica da su naši dobili četiri ili pet golova preko 'ničijih lopti' koje su uvijek nekako završile u rukama Austrijanaca, kao što je i manje bitno da smo imali ogroman problem zaustaviti Szilagyija, igrača koji je dobrano zagazio u tridesete, a koji može zabiti samo unutar devet metara (obično iz koraka). To su greške koncentracije i volje koje se mogu rješavati u hodu, kako turnir odmiče, ali jedna stvar, koja je bila najgora a vidjela se protiv Austrije, ostaje naša rak-rana.

Famozni 'brži protok lopte' u napadu svojevrsna je fantazmagorija i tlapnja hrvatskog rukometa. Teško se sjetiti kada se posljednji put odigralo neko prvenstvo, a da se hrvatski izbornik, novinari, pa i sami igrači nisu požalili kako je bio potreban baš taj brži protok lopte i onda bi napad počeo trpati valjda 40 golova svaku utakmicu. Ne bi li bilo jednostavnije kada bismo si sami priznali da ne znamo/ne želimo/ne možemo imati brži protok lopte te izvukli maksimum iz protoka koji imamo. Jer, ova tlapnja postaje zamorna…

Nedostatak bilo kakve ofenzivne ideje osim 'igre na silu' te izolacije i 'jedan na jedan' pokušaja je ono što najviše brine. Ideje je moguće ostvariti i sa sporijim protok lopte, ali stvari u napadu moraju biti smislene i prokušane. Ništa od toga nismo vidjeli protiv Austrije…

TUŽNO
Nakon što se ostvari pobjeda protiv reprezentacije koja ne spada niti u drugu ligu europskog rukometa jednostavno je tužno poslije utakmice od izbornika i kapetana Vorija slušati litanije o suđenju. Jer, ako se samo pogleda utakmica postaje jasno kako su se Austrijanci jednako tako teško prilagodili dosta mlakom kriteriju te dobili poneka isključenja koja su im itekako utjecala na ritam i krajnji rezultat (pada na pamet ono kod zaostatka od minus dva gola, uz igrača više za Austriju krajem utakmice).

Kada bi se samo slušalo što govore Goluža ili Vori stječe se dojam da je Hrvatska bila na pravom kolosijeku, ali da su ih suci, ne zbog pristranosti već zbog kriterija, zbacili s njega. Taj famozni ritam, koji se, slično kao i u plesu, teško stječe a lako gubi presudan je faktor zašto je naša reprezentacija na momente djelovala sjajno, ali onda, sudačkim utjecajem, opet nikako te na momente potpuno bezidejno.

Ali istina je drugačija… Reprezentacija je mogla u nekoliko navrata prelomiti utakmicu, ali nije to učinila ne zbog sudaca, već zbog samih igrača. Baš zbog toga, ovom utakmicom ne treba biti zadovoljan, a razlog za zabrinutost daje i ovo dodatno traženje alibija gdje mu nije mjesto. Taman kad su se komentatori počeli kloniti suđenja (za to svaka pohvala), eto nas opet na njemu – samo kroz riječi izbornika!