Ono što mene najviše zgražava je da vrh HNS-a, a i dobar dio medija, nije zgrožen onim što je Platini rekao nego time da je izabrao trenutak svečane ceremonije za iznositi takve stvari. Dakle, nije toliko bitno da krovna nogometna institucija doživljava naš nogomet leglom kriminala i huliganstva nego je problem što se takve stvari iznose na mjestu gdje su sve oči uprte u govornika i gdje se kasnije ne može dvosmisleno tumačiti njegove riječi ili ih po najboljem hrvatskom običaju gurnuti pod tepih.

Još jedna stvar koja se u danima koji su uslijedili je tipično Hrvatska, počele su međusobne optužbe tko je za to kriv. HNS se pravi kao da su Platinijeve riječi išle samo Vlade i politike, a politika i resorni ministar peru ruke od odgovornosti i iz 'ostave' vade ponovno izjave o močvari i ignoriraju činjenicu da godinu dana nisu napravili ni mikrometar pomaka unatoč obećanjima. Kad bi još Šuker počeo s optužbama da je Jovanovićev djed bio partizan, a Jovanović optužbama da je Šukerov djed bio ustaša imali bi savršenu sliku hrvatskog trenutka.

Ali Platini se nije obraćao nikome poimence, Platini se obraćao hrvatskom nogometu i svakome tko na bilo koji način u njemu donosi odluke. UEFA teži k tome da nogomet učini najprofitabilnijom aktivnosti i slika država u kojima u nogometu vlada bezakonje i u koje se nogometni turisti boje doći nije ono što su spremni dugo tolerirati. Platini je nekim ustupcima tzv. malim državama pokazao da će svatko dobiti priliku sudjelovati u europskom nogometu, ali zauzvrat će tražiti striktno pridržavanje njegovih pravila koja se nekima mogu ili ne moraju sviđati, ali su takva i kome ne pašu može gledati izvana. Način na koji hrvatski nogomet već dulje vrijeme prihvaća UEFA naputke sugerira da ili nema želje ili nema sposobnosti da se ta pravila zadovolje i sugerira da će hrvatski nogomet ostati gledati izvana Europu kako igra nogomet.

Mislim da se puno previše neozbiljno shvaća prijetnje UEFA-e, imam dojam kao da svi u hrvatskom nogometu misle da se nogomet u Europi ne može igrati bez nas i da nema šanse da nas snađu sankcije, jer ipak smo mi Hrvati. Ali,siguran sam da u UEFA-i to ne gledaju tako. Njima je Hrvatska ionako već sada među zadnjim rupama na svirali, UEFA će nekako preživjeti LP bez praznog Dinamovog stadiona, kvalifikacije EL bez Hajdukovih bakljada i stalne glasove s Balkana o sudačkim namještaljkama i korupciji.

Kad se malo stane i zapita, postavlja se pitanje zašto nas Platini i UEFA uopće trpe tako dugo? Što to UEFA ima od hrvatskog nogometa vrijedno da ga tako grčevito čuva i tolerira loše stanje u njemu? Klubovi od velike europske vrijednosti? Makar mi volimo živjeti u iluziji da imena Hajduk i Dinamo nešto znače u Europi to nije tako, većinu Europe zaboli ona stvar za neka dva kluba iz neke male državice koja su nekoć možda nešto značila kad je u nogometu vladao neki sasvim drugačiji poredak. Veliki broj publike? Budimo ozbiljni, Hrvatska je mala i iako mnogo ljudi voli i prati nogomet to u europskim razmjerima nije ništa, nitko neće puno suza puštati bez naših maksimalno 10-15 tisuća navijača na nekim velikim natjecanjima. Jako gospodarsko i marketinško tržište? Nepotrebno komentirati...

Pa što onda? Hrvatska i mnoge manje članice UEFA-e su instrumentalne za Platinijevu borbu sa najmoćnijima u nogometu i to Platini nikad nije skrivao. UEFA muku muči da održi balans moći u svoju korist i da oni najbogatiji i najmoćniji ne preuzmu kontrolu ili se jednostavno odmetnu. Za to Platiniju treba svaki glas, svaka ruka u zraku koju može nažicati pa smo tu i mi našli svoj prostor za disanje. Ali Platini borbu možda i dobije. UEFA ima jakog jokera u ruci u vidu reprezentativnog nogometa i dok god kontrolira taj segment, veliki klubovi i igrači koji igraju za njih ipak ne mogu razmišljati o potpunoj separaciji. A uvijek je lako moguće da iz nekih zajedničkih interesa UEFA i najjači nogometni igrači nađu zajednički jezik i potreba za potporom 'malih' više neće biti tako izražena. A tek tada će hrvatski nogomet vidjet što je 'močvara'.

Zamislite hrvatski nogomet sa svim svojim sadašnjim problemima, s Mamićima, Sinovčićima, menadžerskim polusvijetom, s upitnim suđenjem i krajnjim sumnjama u regularnost prvenstva. Zamislite ovakvu ili još lošiju razinu nogometa, ali bez mogućnosti izlaska klubova na europsku scenu i odigravanja barem tih nekoliko utakmica u europskoj konkurenciji. Zamislite reprezentativne stanke u kojima reprezentacija igra prijateljske utakmice s nekim ekipama iz Afrike ili Azije jer je izbačena iz kvalifikacijskog ciklusa. Zamislite ovakve stadione i dalje sljedećih 20 godina, jer bez potpore UEFA-e i europskog novca svi znamo da se bolji nikad neće izgraditi. Zamislite još praznije stadione na kojima ostanu samo oni koje kvaliteta nogometa ionako ne zanima nego ih zanima nered i kaos pa onda zamislite igranje pred takvim ambijentom cijele godine bez ikakvog kontakta s europskim utakmicama. Pa neka onda netko kaže 'pusti Platinija neka laje, proći će ga'...

Šuker i HNS pred sobom imaju zadatak uvelike sličan onome koji je Hrvatska Vlada imala pred sobom u pregovorima oko ulaska u EU. UEFA je pred njih iznijela konkretne zahtjeve koji se moraju ispuniti da bi Hrvatska mogla biti punopravna članica UEFA-e. Neki od tih zahtjeva su opravdani, neki ne, neki se nama mogu činiti glupi, neki nepotrebni, za neke možemo biti sigurni da mi znamo bolje, za neke možemo misliti da su nepravedni prema nama, ali ništa od toga ne mijenja činjenicu da se moraju ispuniti ako želimo 'unutra'. Ako ne, Platini i UEFA će ostaviti knjigu pregovora nedovršenu, stisnuti nam ruku i 'široka nam prerija'. A što ćemo u tom slučaju?

Jedini način da se održimo i da nam nogomet krene nabolje je da se skuliramo, prihvatimo što nam se nalaže i učinimo to. Promjene moraju ići u dva smjera, upravljačke i navijačke. I nije bitnoto što različite struje kod nas jedan ili drugi od tih problema pokušavaju prikazati većim, za UEFA-u su oni jednaki, a to je jedino što je bitno. Upravljački problem, ili organizacijski ako hoćete, jasan je. U našem nogometu sudjeluju krajnje kompromitirani ljudi kojima u njemu nema mjesta. Vrijeme je da sam nogomet takve prestane štititi, a da država odlučno s takvima razriješi. Dosta je više da ulica ili tisak proziva i optužuje, a da se nigdje ne dolazi do potvrda ili odbacivanja tih optužbi. HNS mora jasno reći koji dijelovi nogometa ne funkcioniraju, a svi vidimo da je to u prvom redu sudački dio te vođenje klubova i njihovo financiranje te prepustiti državi i surađivati s njom u rješavanju tog pitanja.

Država se pak mora prestati voditi opće popularnim floskulama i konkretizirati krše li se zakoni i propisi i točno tko ih krši te zaustaviti time ujedno i sumnjanje u svakog i sve jer ni po zakonu brojeva nije moguće da su baš svi prljavi i da nitko i ništa ne valja. Hoće li se to riješiti kroz sportske inspekcije, akcije Offside 1, 2, 3, ili 516, intervencijama USKOK-a i državnog odvjetništva ili policijskim racijama, nije ni bitno, država mora imati instrument razjasniti što je čisto, a što nije, a to je sve što UEFA u tom segmentu traži. HNS se u toj priči mora prestati držati kao da se to njih ne tiče, jer su oni krovna organizacija za to zadužena. Nije funkcija HNS-a štititi svakog tko radi u nogometu od Jovanovića, nego surađivati s tim Jovanovićem da se iskorijene oni koje se uopće ima od čega štititi.

Drugi problem, ne po važnosti nego samo po redoslijedu je onaj huliganski. Možemo mi diskutirati da li ima 3, 30 ili 3.000 huligana na stadionima, ali po svim događanjima vidljivo je da ih ima, a ne smije ih biti. UEFA želi miran nogomet, bez izgreda i negativnog publiciteta koji na koncu ruši njihov imidž i zaradu i učinit će sve da to ima. Na državama je da osiguraju zakone i uvjete da se takve situacije iskorijene sa stadiona. Treba biti realan i znati da UEFA ima svoje propise koji ne dozvoljavaju pirotehniku na stadionima. I koliko god mi našli alibija o prednostima baklje, o neštetnosti pirotehnike, tradiciji takvog navijanja i slično, UEFA ih ne dozvoljava i za njih su to jednaki prekršaji kao i svi drugi navedeni. O napadima na suparničke navijače, razbijanja stadiona i gradova, rasizmu i nacionalizmu i sličnom da ne govorimo, UEFA to zabranjuje i tko želi bit njezin član mora to također zabranjivati. U ovom problemu HNS je većinom nemoćan, tu se Platini obraća direktno državi.

Zakon nije problem sastaviti, ali ga je teže provoditi i taj dio se kod nas ne radi. Ne možemo bježati od činjenice da je Hrvatska na crnoj listi zemalja s problemima na tribinama i s pravom se od nas traži da to promijenimo. Možemo li? Nisam siguran, dok god se taj problem trivijalizira i opisuje samo kao neki revolt prema nekom ili nečem teško. Priča o revoltu je već isfurana i prožvakana, revolt traje već predugo i uperen je protiv preširokog kruga da bi bio opravdan i da ne ispada sam sebi svrha. S Platinijevim riječima pada u vodu i argument da je priča o navijačima samo paravan da se pozornost skrene s pravih problema, Platini je imenovao i ostale probleme, baš one na koje se navijači žale, ali je ostavio i navijački problem uključen, jasna poruka državi da je vrijeme da ga riješi.

Doživio sam Platinijeve riječi i odabir mjesta i vremena kao zadnje upozorenje ciljano da jače odjekne. Mislim da već dugo živimo na posuđenom vremenu, a po većini reakcija onih relevantnih, ni ovo upozorenje nije shvaćeno onako kako bi trebalo, opet se o njemu više diskutira nego što se poduzima.