Zamislimo da se na svakom kontinentu svijeta za mundijal natječu po tri-četiri reprezentacije sastavljene samo od igrača iz Brazila. Koliko bi se takvih plasiralo u Južnoafričku Republiku? Pet? Deset? Petnaest?
Eto kakav posao ima izbornik u mitskoj zemlji 'jogo bonita', pješčanih plaža, sambe, džungle seksa, karnevala, slamova, magije, Pelea, Socratesa, Romarija, Maracane, gdje se uz more, zrak i onu ognjenu loptu na nebu, nogometna lopta ponekad doima neodvojivim elementom svijeta.
Danas se čovjek koji u toj i takvoj zemlji određuje kojih 11 frajera najbolje igra nogomet zove Carlos Dunga. I ne samo to, on određuje kako se nogomet treba igrati. Nekad je i on bio standardan u tih 11 frajera te je kao kapetan u SAD-u 1994, uz Romarija, Bebeta, Leonarda, Branca i ostale, podigao pokal svjetskih prvaka.
Dunga je autoritet, poštovana faca još iz igračkih dana. No ono što pokušava učiniti s brazilskim nogometom vrlo je diskutabilno: želi ga modernizirati na način da kreaciji i rečenoj 'jogo bonito' sintagmi ('lijepa igra!') pretpostavi trku, taktiku, tzv. ozbiljnost - onu priču zbog koje netko voli, recimo, Italiju, a ne voli Brazil (i obrnuto).
Bilo je takvih pokušaja i ranije i oni se u pravilu svode na rezultat: ako pobjeđuješ, nitko ti ništa ne može. Ali ako gubiš uz takav stil - sumnjamo da ćete te dugo pamtiti, a kamoli poštovati. Zico je igrao na tri mundijala ne osvojivši nijedan, pa je svejedno izabran za trećeg najboljeg igrača u povijesti Brazila (doduše, riznica drugih trofeja - klupskih, reprezentacijskih, osobnih, sve do SP-a u nogometu na plaži - kraljevski je puna).
Kritikama se pridružio Franz Beckenbauer: 'Sorry, ne sviđa mi se, Brazil su napad i zabijanje golova. Ne prepoznajem ovaj Brazil.' Jesu li u Kaiserove riječi samo nostalgično naklapanje ili važnu poruka?
Dungina selekcija zasad pobjeđuje - ili barem pobjeđuje dovoljno da u mrtvoj trci kvalifikacija završi najbolja u Južnoj Americi. U njegovoj momčadi već godinu dana nema mjesta za Ronaldinha, volšebnika čiji mističan nogomet možda nije na razini iz katalonskih dana, ali i dalje tinja i gdjekad proplamsava na granici umjetnosti i magije.
No Dunga je u vezi utvrdio obranaše Felipea Melu i Gilberta Silvu, a Kaka, Robinho i Adriano dobili su obrambene naputke gotovo kao da igraju za Rehhagelovu Grčku. Dunga pokušava objasniti da tako mora biti, da mora postojati odgovornost i jači kolektiv ako ne žele kao 2006. ispasti u četvrtfinalu, što je u brazilskom poimanju nogometa skoro katastrofalan domet. Ali čini se da i izbornik gubi živce, te je najavio otkaz nakon JAR-a, bez obzira na rezultat.
PROGNOZA: Silom talenta i znanja doći će do polufinala, možda i finala, ali ga s takvom igrom neće uzeti. Čini nam se da ima tu malo većih 'Talijana' od Dunge i njegove nogometne taktike...
