Ova hrvatska nogometno-pravna sapunica me u mnogočemu podsjetila na komediju (oprostit ćete mi, zaboravio sam naslov) u kojoj glavni lik prodaje dušu vragu (E. Hurley u ulozi vraga ako se ne varam) u zamjenu za ispunjenje pet želja. Nakon nekoliko ispunjenih želja, naš naivac postaje svjestan greške koju je napravio i svim silama se pokušava spasiti i iščupati iz vražjeg zagrljaja.

Nemojte me krivo shvatiti, ne smatram Zdravka Mamića crnim vragom ni Eduarda naivcem, već i jednog i drugog doživljavam kao poslovne ljude u borbi za milijun eura. Nažalost, nisam toliki romantik da bih ovu borbu oko provizija i deviza gledao kroz iste naočale kao naši mediji. Većina naših medija je ovaj sukob prezentirala javnosti kao epsku borbu između dobra i zla. Na jednoj je strani omražen i moćan Zdravko Mamić, a na drugoj heroj i tragičar nacije, tih i povučen doseljenik iz Brazila koji je svojim radom prošao put od bijede do zvijezda. Ako se uzme u obzir još i brutalna ozljeda koja je zadesila Eduarda u trenucima kada je bio 'na krovu svijeta', jasno je da je s njim jako lako suosjećati, a upravo to mediji i rade. Već dva dana s naslovnica sportskih tiskovina nas gleda tužni Eduardo, a novinari naveliko pišu o suzama koje on jedva zadržava. Koliko god se trudio, ja jednostavno nisam u stanju liti suze nad sudbinom našeg reprezentativca. Ne znam je li tome razlog što sam ja bezosjećajni gad kojem je suosjećanje nepoznat pojam ili razlozi ipak leže negdje drugdje?

U studenom bi trebao početi sudski proces koji će nam svima otkriti tko je tu koga zaj.... Eduardo je potpisao taj ugovor kao vrlo mlad u trenucima kada nije imao drugog izbora jer je živio u neimaštini. Mamić je to dobro iskoristio i sastavio ugovor koji u sebi sadrži neke moralno vrlo upitne stavke. Primjerice, navodno u ugovoru postoji stavka da u slučaju smrti sve što Eduardo posjeduje pripada Mamiću!? Upućeniji od mene tvrde da je to samo jedna od lihvarskih stavki. S druge strane imamo Mamića koji tvrdi da je ugovor u potpunosti zakonit i da je Eduardo bio itekako svjestan što potpisuje, a u znak dobre volje kaže da je spreman čak odustati od potraživanja iz ugovora ako mu Eduardo vrati milijun eura koje tvrdi da je u njega uložio tijekom godina provedenih u Maksimiru.

Međutim, Eduarda nakon konzultacija s tada još londonskim odvjetnicima nije zanimala nikakva nagodba, već je krenuo u sudsko osporavanje ugovora. Dudu najviše nade polaže u činjenicu da je u trenutku potpisivanja ugovora bio maloljetan, a s obzirom na visoka potraživanja od Z. M.-a, nada se da će sud poništiti ugovor i proglasiti ga ništavnim. Ne bi me iznenadilo da do takvog raspleta na koncu i dođe i da Eduardo iz cijele priče izađe kao pobjednik, barem sudski, kada moralnih pobjednika u ovoj priči nema.

Naime, istina je da je Eduardo potpisao sporni ugovor s nekih petnaestak godina i da je ljudima u toj dobi znatno lakše manipulirati, ali ja se pitam što se je dešavalo niz godina nakon toga. Ako Eduardo tvrdi da sa 15 godina nije bio svjestan da je lihvarski od nekoga tražiti da mu oporučno sve ostavi, zar toga nije bio svjestan ni sa 18, 20 ili 22 godine? Eduardo je cijelo to vrijeme bio upoznat sa stavkama ugovora i nije imao s njima nikakvog problema dokle god je igrao za Dinamo. Zbog čega je Eduardo odlučio tako reagirati tek nakon što je ostvario transfer života u Arsenal? Odgovor je vrlo jednostavan, zato što mu je prije transfera bio potreban utjecaj i pomoć Zdravka Mamića. Da je Eduardo kojim slučajem pokušao osporiti ugovor dok je igrao u Dinamu, ostao bi bez financijske i svake druge potpore Mamića. To bi uvelike zakompliciralo njegov status u Dinamu i moglo bi negativno utjecati na njegovu karijeru. Vjerojatno bi i do velikog transfera morao doći nekim duljim, zaobilaznim putem. Eduardo se svjesno odlučio za suradnju s 'vragom' dokle god je mogao iz te suradnje izvući neku korist, a kada to više nije bio slučaj, proradio je njegov moralni kompas i odlučio je otkantati Mamića.

Duduov igrokaz

Kako se početak sudskog procesa bliži tako je Eduardo krenuo u medijsku ofenzivu. Jedan neproslavljeni gol u dresu reprezentacije i tužni izraz lica bili su dovoljni da se ponovo zakotrlja medijska priča. Eduardo je u Sportskim novostima dao intervju u kojem je 'otvorio dušu'. Otkriva da su mu svi hrvatski računi u blokadi i da ga je to toliko pogodilo da uopće ne zna kako će se u budućnosti koncentrirati na nastupe u reprezentaciji. Ne želim niti ne mogu Eduardu osporiti njegovo pravo da svoje osobne probleme i svoju stranu priče podijeli s javnosti, ali korištenje 'svetog' dresa reprezentacije da bi se naglasili osobni problemi financijske prirode je odluka koja nije fer i potez koji ne priliči jednom od 'vatrenih'.

Postavlja se pitanje zbog čega sumnjam u iskrenost njegove tuge i zašto ne vjerujem da je blokada hrvatskih računa kod njega izazvala toliki šok da jednostavno nije bio u stanju proslaviti svoj dvadeset i šesti pogodak u dresu reprezentacije? Naš Dudu je jedan u najmanju ruku dobrostojeći čovjek (i to potpuno zasluženo) koji, uopće ne sumnjam, daje 'masne' novce odvjetnicima da ga riješe doživotnog lihvarskog ugovora. Nevjerojatno mi je da ti isti odvjetnici nisu objasnili Eduardu kako taj proces funkcionira i koje su opcije na raspolaganju tuženoj strani (Mamić), ukoliko nisu, onda su u svakom slučaju preplaćeni. Budući da ne vjerujem da su njegovi odvjetnici aljkavi i nemarni u svom poslu, sklon sam vjerovati da je Eduardo bio svjestan da će do blokade računa doći, tome u prilog ide i podatak da je pravovremeno 'skinuo' auto i stan sa sebe i prebacio ih na nekog od svojih bližnji kako ne bi ostao i bez toga.

Kada se stvari tako sagledaju, logičan zaključak je taj da je Eduardo odglumio šok i da je njegovo držanje 'tužne vrbe' i izostanak veselja kod pogotka ipak nažalost isplaniran potez. Ako je moje razmišljanje pogrešno i ako je Eduardo uistinu toliko potresen i šokiran da gol jednostavno nije mogao proslaviti, onda mu se ispričavam, ali ako sam u pravu i ako je uistinu susret hrvatske nogometne reprezentacije svjesno iskoristio da bi stvorio što veći pritisak javnosti i time profitirao na sudu, to je potez za svaku osudu, potez za koji sam mislio da Dudu nije u stanju povući.

Welcome to Croatia

Nažalost, Hrvatska je država u kojoj je većina građana barem jednom osjetila gorak okus ovrha i blokirani računa. Mislim da velika većina Hrvata jako dobro poznaje osjećaj koji je toliko pogodio Eduarda, osjećaj kada vam u banci na šalteru kažu 'Žao nam je, ali mi vam ne možemo nikako pomoći'. Na svu sreću po našeg Brazilca, on je taj problem riješio guranjem ruke u džep iz kojeg je izvadio karticu neke švicarske banke s čijeg je računa podigao svotu novca koja mu je bila potrebna, s tim osjećajem je upoznat znatno manji broj Hrvata.

Eduardo fan club

Znam da čitatelji nakon ovog teksta vjerojatno misle kako nisam baš obožavatelj lika i djela Eduarda Da Silve, ali to nije istina, jedan sam od onih koji obožavaju našeg 'Zdenka Da Silvu', jedan sam od onih koje je iskreno potresla njegova ozljeda i sav peh koji ga prati zadnjih godina, isto tako potajno se nadam da će Eduardo biti jedna od zvijezda prvenstva u Brazilu, jer je to svojom karijerom zaslužio. Ali isto tako nisam u stanju prolijevati suze nad sudskim sporom dvojice za naše uvjete ekstremno bogatih ljudi, koji poput bijesnih pasa grizu i koriste sva moguća sredstva da bi u svoj džep pospremili još jedan milijun.