Nakon šokantnog poraza 4:0 protiv Real Madrida, mnogi štošta zamjeraju Pepu Guardioli. Između ostalog, i činjenicu da je zamijenio napadača za veznog igrača na poluvremenu kada je gubio 3:0. No, taj je potez imao smisla kao i mnogi drugi, a kritike su velikim dijelom neopravdane – misli psellus, analitičar s portala Tribina.hr. Ovako to objašnjava:

Real Madrid je drugu utakmicu odigrao slično, ali i nešto ofenzivnije od prvog susreta. Većinu vremena su stajali gusto posloženi ispred svog kaznenog prostora i ograničili igru Bayerna na kruženje. Probiti takav blok je uvijek teško, a bezopasnost centaršuteva je bio dodatni problem. Mijenjanje Mandžukića za Martineza je imalo smisla, jedino što je došlo definitivno prekasno.

Lako je biti general poslije bitke, ali imam dojam da bi Bayernove šanse bile daleko bolje da su tako počeli utakmicu. Imali bi veću prednost u sredini, osobu koja može bolje blokirati protivnika od Kroosa i Schweinsteigera, veće mogućnosti kombinacije koje bi otvorile neku priliku za udarac, a Mandžukić je i tako bio igrač manje (da su ispali nakon toga, kritičari Guardiole bi imali dodatni tulum zbog igre s lažnom devetkom). Jedna od razlika u odnosu na prvu utakmicu su povremene faze Realovog visokog pritiska, kada su igrači Bayerna imali problema s iznošenjem lopte.

Zanimljivo, ali Guardiola je ovu utakmicu postavio izrazito konzervativno i možda najsličnije onome što je Bayern igrao prošle godine. Lahm je igrao na boku, što se nije pokazalo kao dobar potez jer su ubacivanja bila bezopasna, a prostora za prodore vrlo malo. Možda bi u ovoj utakmici njegov doprinos u sredini bio i korisniji.

Schweinsteiger i Kroos tu nisu uspjeli diktirati tempo utakmice i ostavljali su, djelomično iz nužde, dosta prostora iza sebe. Ribery i Robben su gotovo cijelo vrijeme igrali protiv postavljene obrane, dok Muller nije imao prostora. Mandžukić je praktički bio isključen iz igre.

O obrani Reala ne treba puno govoriti, svoj posao su odradili bez greške, a Ramos se pretvorio u junaka utakmice. Modrić je odigrao upravo ono radi čega su ga svojedobno doveli. Sigurnim primanjem i distribucijom lopte pod pritiskom je znatno limitirao učinkovitost Bayernovih pokušaja presinga a svoj posao je uglavnom sigurno, izuzev žutog kartona zbog kojeg će propustiti finale, obavio i Xabi Alonso. Mogućnost izdržavanja Bayernovog pritiska je osiguralo da se Real u nekoliko navrata uspije izvući na visoko postavljenu obranu te mnogo prostora za napad pa je Neuer nekoliko puta morao igrati libera.

Guardiolu se cijele sezone kritiziralo zbog eksperimenta s momčadi. Uoči najvažnije utakmice od njih je odustao i to se nije pokazalo dobrom opcijom. Bayern najsličniji prošlogodišnjem ili, zbog izostanka Martineza u prvom poluvremenu možda prije pretprošlogodišnjem, je katastrofalno prošao. Izuzev možda u finalu, Bayern prošle

godine nije igrao s momčadi čiji su mu igrači bili fizički nadmoćni i nije se susreo s ovako postavljenom obranom. Nikad nećemo znati što bi bilo prošle godine u takvoj situaciji... Ali ni Arsenal, ni Juventus, a ponajmanje Barcelona nisu mogli odabrati sadašnji Realov pristup. O Lilleu, Valenciji i BATE Borisovu da i ne govorimo.

Za Bayern se ne treba bojati, uz momčad koju imaju, za očekivati je da će sljedećih godina stalno biti u završnicama. Očekivati da stalno pobjeđuju je iluzorno. Uostalom, prisjetimo se da je Real Madridu, još jednom klubu koji je zadnjih godina stalno tu negdje, ovo prvi prolazak u finale nakon tri godine ispadanja u polufinalima. Spletovi okolnosti su tako divna stvar, a njihovo nerazumijevanje i potraga za mitološkim herojima i krivcima toliko dosadno očekivana...