U Hrvatskoj sportskoj javnosti je (kao i u društvu) sve posloženo na temeljima crno-bijelog svijeta.Kod nas si ili ustaša ili partizan(baiso),ili desničar ili komunjara ili Mamićevac ili kmečavac ili nezaposlen ili Varga.Ako izuzmemo sve pojmove od navedenih i u tu priču ubacimo jednu jedinku(za ove potrebe nazovimo ga čovjekom) koji stvarno razumije sport( u ovom slučaju nogomet) onda dedukcijom dobijemo sljedeće.
Hrvatska bez obzira na 4 milijuna izbornika, piše analitičar tribine.hr pod nadimkom Lwave ,nije nikada ništa značajno osvojila u nogometu. Da, bili smo treći na svijetu i imali generaciju za zlato ali 98. je davno prošla.Danska je bila prvak Europe,Grčka također.Njemačka je bila svjetski prvak,Italija također. Engleska nije osvojila ništa 40 godina pa i dalje sebi utvara da je velesila iako veću konzistentnost rezultata na najvećim natjecanjima imaju puno marginiliziranije nacije sa slabijom platežnom moći i nepostojećom nogometnom tradicijom.
Ali i dalje stoji ova iznad - Engleska također.
Što smo mi postigli? Ne puno. Iako su plasmani na velika natjecanja za malu zemlju apsolutni uspjeh mi tražimo više. I rekao bih opravdano.
Današnji nogomet je zanimljiva znanost. Naši igrači predstavnici su najboljih klubova Europe i po toj logici rezultat koji čekamo više od 15 godina morao bi napokon doći. Zato se nakon još jednog debakla na SP u kojem smo opet (po tko zna koji put) pokazivali mišiće protiv nogometnih analfabeta (Kamerun) hrvatska sportska javnost opravdano boji svojevrsnog deja vu-a. Smatramo da ćemo bez problema otići na taj Euro, ali onda opet biti statisti nakon što nas zapadnu standardno 'preteške skupine', 'skupine smrti', 'izrazito neugodni protivnici' i slično. Onda ćemo s nestrpljenjem čekati nova izdanja postmodernističkih kolumni u novinama i bijeli fundamentalizam na internetu...
Niko Kovač nije bio moj osobni izbor za izbornika, ali sada je on tu i trebamo ga ispratiti do kraja.Ono što mi se svidjelo nakon utakmice protiv Norveške je samokritika, ali pravo je pitanje da li je do nje došlo zbog stvarnog detektiranja problema u našoj igri ili čisto iz populističke teze kojom se Niko malo želio približiti isfrustriranom navijačkom puku. Istina je vjerojatno u sredini.
Hrvatska reprezentacija mora biti relevantna u europskim i svjetskim okvirima, a ta relevantnost se ne može očitovati kroz gaženje Norveške, Cipra i Azerbajdžana. Ona može doći jedino i isključivo u najvećim utakmicama i na najvećoj sceni. Zato je kritika u formi pljuvanja po našim igračima neopravdana ali itekako razumljiva.
Uzmimo u obzir kompletnu sliku HR nogometa i postaje jasno da u jednažbi uvijek gube navijači i gledatelji na tribinama. Riječ reprezentacija je u Kljaiću sasvim jasno definirana. Po toj definiciji ona je formalni sportski predstavnik svih građana Republike Hrvatske. Nigdje ne piše da je kolijevka hrvatstva - Dalmacija operirana od reprezentacije. Nigdje ne piše da Dalmatinci nisu Hrvati i da je nacionalna vrsta skupina koja selektivno bira da li će igrati u ZG ili Osijeku. Ne postoji također nijedno objašnjenje koje definira razloge zbog kojih se ne igra nigdje drugdje nego samo u glavnom gradu. Ljudi su revoltirani i zato se taj dio mora uzeti u obzir kada se govori o stručnoj analizi sportskog mijenja i kritike izbornika i igrača.
