Poput zidina utvrđenog grada, oko Pariza se proteže Boulevard Périphérique. Gradska autocesta opasava 20 gradskih četvrti (arondismana) i predstavlja granicu između francuske metropole i ostatka regije Île-de-France. Ona uistinu i jest izgrađena na temeljima gradskih zidina, a mnogi će cinično reći da ima istu ulogu: razdvojiti prave 'purgere' od 'dotepenaca' s gradskih margina. Već desetljećima ona je simbol duboke društvene podjele između bogate buržoazije iz Grada Svjetlosti te pretežno radničkih i imigrantskih predgrađa.

Ovaj cestovni prsten građen je punih 15 godina počevši od 1958. i tijekom tog procesa srušeno je ili pomaknuto nekoliko 'manje važnih' okolnih građevina kako bi Périphérique išao što je moguće pravocrtnije. Među tim građevinama bio je stari Park Prinčeva, podignut još 1897. godine, nekoć velodrom na kojem je tradicionalno završavao Tour de France. Stadion je ponovo izgrađen s namjenom samo za nogomet i ragbi. Nalazi se na samom rubu otmjenog XVI. arondismana, praktično naslonjen na Boulevard Périphérique.

Nogometni klub Paris Saint-Germain osnovan je 1970. fuzijom Paris FC-a i Stade Saint-Germaina. To je spajanje prošlo izuzetno burno, jer je PSG isprva igrao s 'krive' strane Périphériquea u Saint-Germain-en-Layu pa su pariški gradonačelnik i navijači odbili podržati klub koji nije gradski. Paris FC ponovo se odvojio i zadržao prvoligaški status, a PSG završio u trećoj ligi. Međutim, ubrzo se situacija posve izokrenula i PFC je potonuo, a njegov rival se uzdignuo i prešao cestu. Iste godine kad je završena gradnja Périphériquea, PSG je odigrao svoju prvu utakmicu na Parku Prinčeva. Simbolički, bilo je to protiv Red Stara, radničkog i ljevičarskog kluba iz sjevernih predgrađa. Te 1973. predstavljen je i novi PSG-ov grb, koji se održao do danas i koji ujedinjuje Eiffelov toranj kao simbol Pariza te kolijevku kralja Louisa XIV., koji je rođen u Saint-Germain-en-Layu.

Iako je uporno radio na ujedinjavanju tih dvaju identiteta, povijest vodećeg pariškog kluba od samog je početka bila puna kontradikcija. Klub je stalno pokušavao svom imidžu dodati dašak glamura i nametnuti se Parižanima kao njihov. Dresove je dizajnirao modni dizajner Daniel Hechter, poznat kao 'izumitelj' koncepta Pret-a-Porter, sastanci uprave održavali su se u Fouquetu, mondenom baru na bulevaru Champs-Élysées, a glumac Jean-Paul Belmondo dugo je vremena slovio za svojevrsnog klupskog 'celebrity veleposlanika'. No većina PSG-ovih igrača dolazila je iz okolnih područja, gdje se nalaze najveći rasadnici francuskih nogometnih talenata, polaznika elitne nacionalne akademije u Clairfontaineu.

Iz istih sredina došla je i jezgra navijača. Tijekom posljednjih tridesetak godina, PSG-ovi ultrasi bili su na glasu kao jedni od najžešćih u Europi, ali problem je bio što su se iz predgrađa podjednako regrutirali multikulturalni imigranti te njihovi potomci, kao i ultradesničarski skinheadi i drugi huligani. Te skupine često su se borile i međusobno, ponekad i sa smrtonosnim posljedicama. U širem centru Pariza PSG nikad nije uspio izboriti status kojemu se nadao. Erik Bielderman, bard nogometnog novinarstva u listu L'Equipe, kaže: 'Kad se Parižani žele socijalizirati, primarno to rade odlaskom u restorane. Drugi izbor je kultura: kazalište, kino, muzeji, izložbe. Ali nitko neće reći: 'Hej, otišao sam jučer na Park Prinčeva i atmosfera je bila sjajna, navijali smo kao luđaci'. Nema šanse...'

Tako je bilo sve dok u klub nisu stigli katarski milijuni…