Nekada su to bili festivali nogometne ljepote. Vidjelo se zašto su momčadi zaslužile priliku za podizanje trofeja, ideja je bila zabiti gol više od protivnika. Takav koncept rezultirao je sa 61 golom u prvih 13 finala. U prvom planu bili su Pele, Puskas i Cruyff. Onda je došao preokret.

Italija 1990. bio je turnir koji je bolje da se nije održao. Iako su već ranije postojale naznake da grubosti postaju neizostavni segment nogometa, na Apeninima je nogomet doslovno završio pod čizmom.

Logičan epilog takvog turnira bilo je finale između Njemačke i Argentine. Iako su u svim dotadašnjim finalima oba protivnika zabila barem po jedan gol, a nije ubilježeno nijedno isključenje. Sve do Rima, dvoboja između Njemačke i Argentine (1:0) u kojemu su isključena dva igrača, a prvaka je odlučio tek jedan gol. I taj iz vrlo sumnjivog penala.

Četiri godine kasnije u SAD-u se vratio nogomet, ali finale između Brazila i Italije ponovno je donijelo uspavanku. Ovaj put golova nije bilo uopće, mreža se zatresla tek tijekom raspucavanja s bijele točke.

Ni nakon ta dva finala nisu uslijedili nogometni spektakli, ali ipak je primjetan korak unaprijed u odnosu na dva finala za zaborav. Iako, zadnji pravi spektakl priredili su Argentinci i Nijemci u Meksiku 1986. godine. Nadajmo se da će se finale u Johannesburgu 11. srpnja prepričavati još godinama.