Hrvatski su rukometaši na Svjetsko prvenstvo u Egipat otputovali s puno optimizma, koji je dosezao barem do polufinala. Međutim maštanja o visokom plasmanu pala su u vodu već u prvoj utakmici i nakon remija s Japanom, a posve su nestala nakon poraza od Argentine. Naime tada je i izbornik Lino Červar digao ruke od momčadi, najavivši svoj rastanak, što je rezultiralo i teškim porazom od Danske, nakon kojeg se Hrvatska vratila kući.

No kad već naši rukometaši nisu stigli do četvrtfinala, jest reprezentacija domaćina, Egipta, na čijoj klupi u ulozi trenera golmana sjedi 44-godišnji Venio Losert, bivši legendarni hrvatski golman koji je s reprezentacijom osvojio čak tri olimpijska odličja – dva zlatna, 1996. godine u Atlanti te 2004. godine u Ateni, i broncu – 2012. godine u Londonu. S time da je bio i dio momčadi na Igrama u Pekingu 2008. godine, kada je Hrvatska osvojila četvrto mjesto.

'Nitko u stožeru nije bio ljutit na igrače'

I u toj četvrtfinalnoj utakmici Danci, novi-stari svjetski prvaci, imali su najviše posla, jer pobijedili su tek nakon dva produžetka i raspucavanja sedmeraca. Kako su 'vaši' Egipćani doživjeli taj poraz?

'U prvom trenutku i odmah nakon utakmice zavlada je velika tuga. Jer smo bili jako blizu. Kako je utakmica otišla na njihovu stranu, tako je mogla i na našu. U produžetke smo otišli i zbog gluposti Mikela Hansena, ali i zbog naše gluposti. U tim trenucima emocije su radile, teško je ostati trezven. Imali smo priliku pobijediti Dansku u regularnom vremenu, ali nismo. No nitko u stožeru nije bio ljutit na igrače. A ovaj rezultat potvrda nam je da je cijeli taj projekt uspješan, na kojem radimo već tri godine, jer Egipat se približio europskim ekipama i mislim da mogu reći da sada možemo ravnopravno igrati sa svima', prisjetio se za tportal Venio Losert. U Hrvatsku se vratio ovog ponedjeljka. I odmah se primio najljepšeg posla – brige o djeci.

Dok su se odigravale utakmice drugog kruga po skupinama, pojavila se mogućnost da u četvrtfinalu igraju Egipat i Hrvatska. Kako bi završila ta utakmica?

S obzirom na to da bi to bila utakmica četvrtfinala, to jest utakmica za ispadanje, odnosno nastavak turnira, siguran sam da bi bila jako neizvjesna jer u njoj više nemaš pravo na grešku. A takve su sve u toj nokaut-fazi. A kako bi završila? I dalje mislim da Hrvatska ima kvalitetnije igrače i ekipu od Egipta, ali trebala bi se pomučiti. Žao mi je što Hrvatska nije došla do četvrtfinala, ali da se dogodila ta utakmica, već sam rekao – ja ne bih mogao izgubiti (ha, ha).

Tijekom turnira bilo je dosta prigovora na organizaciju i kaos koji vlada u Egiptu, no vama sigurno to i nije izgledalo baš tako, jer već ste dugo u toj zemlji?

U ovom periodu bio sam u Egiptu od 10. prosinca, pa sve do kraja SP-a. Nama su uvjeti bili jako dobri jer se Egipat ozbiljno primio organizacije. Na pripremama smo, baš kao i tijekom prvenstva, spavali u vrhunskim hotelima. Radili smo i prije turnira testiranja na koronu svaka dva, tri dana. Jedino što nismo bili u tom tzv. balonu. Tako je trajalo do Nove godine, s time da su igrači ponekad i odlazili kući, ali morali su se jako paziti. Istina, imali smo četiri, pet slučajeva korone, ali svi su bili bez simptoma. Od Nove godine, kada su počele stizati i ostale ekipe, svi smo bili u istim hotelima, imali smo iste uvjete. Ponavljam, svi smo bili u hotelima s pet zvjezdica i sigurno nije bilo, kako su neki optuživali, od strane domaćina namjerno smišljeno nečije trovanje hranom. Da je bilo tako, onda bismo prvo otrovali Šveđane, jer protiv njih igrali smo ključnu utakmicu za prvo mjesto u skupini. Glavna dvorana u kojoj se igralo je stara. Istina, ona možda nije na nivou Köln Arene, u kojoj se igra Final Four, ali Egipćani su se trudili, uvjeti su svima bili isti. I bitno je što se radi na tom terenu dimenzija 40 X 20 metara.

A kako izgleda život u megalopolisu kao što je Kairo? Neki su rekli da se ondje više nikad ne bi vratili.

Moj dogovor je da u Egiptu budem 100-tinjak dana godišnje, kada je nekakav team week, odnosno kada su okupljanja reprezentacije. Sada će to biti u ožujku, kada je kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre. Kako većina egipatskih igrača igra u domaćoj ligi, u dva kluba, onda budem dolje tjedan dana duže, da ih popratimo, pa se to protegne na 15-ak dana. Budem po dva tjedna u ljetnim mjesecima, pa u listopadu i onda kada bude svjetsko ili afričko prvenstvo. Ako se uspijemo plasirati na Olimpijske igre, onda ću vjerojatno biti od početka lipnja do kraja Igara uz reprezentaciju. Tada živimo i treniramo u olimpijskom centru, u kojem imamo sve sadržaje, ali kada imamo slobodnog vremena, otiđem izvan tog kampa. I moram priznati da su ljudi izuzetno ljubazni. Najveći problem u Egiptu je promet. Kamo god ideš po Kairu, treba ti po dva sata da dođeš do cilja. Ako ne idemo organizirano, onda se koristi Uber, koji je jeftin. I općenito je Egipat jako jeftin. Općenita slika tog 20-milijunskog grada slika je kaosa, ali u kojem su svi srdačni, susretljivi i, što je najvažnije, sigurnost je na najvišem nivou.

U Egiptu svi još pamte ono što je napravio Irfan Smajlagić

Kad smo već kod Egipta, ovo je Svjetsko prvenstvo donijelo promjenu na klupi Hrvatske. Umjesto Červara sjeo je Hrvoje Horvat i dobio je podršku svih. No spominjalo se i ime Irfana Smajlagića, pomoćnog trenera Line Červara iz vremena Olimpijskih igara 2004. godine, kada je u Ateni osvojeno zlato, a koji je dvije godine bio izbornik Egipta. Spomenu li ga Egipćani ikad?

Da, naravno da ga se sjećaju. Često ga spomenu. Baš ovaj trener koji je pomoćnik u stožeru bio je član reprezentacije kada ih je vodio Pipe. Koliko se sjećam, on ih je vodio na Igrama u Pekingu 2008. te potom na SP-u u Zagrebu. I dogurali su do četvrtfinala, nisu igrali loše. No to je bilo davno, ali kada ga se sjećaju i 11, 12 godina kasnije, znači da je ostavio dobar dojam.

Kako to da ste i vi otišli na sjever Afrike? I do kada mislite ostati ondje?

Godine 2018. na čelo saveza došla je ova garnitura ljudi te je odlučila promijeniti smjer rada i dovela španjolskog trenera. Bilo je nekoliko opcija, a izabrali su Davida Davisa. Postavili su mu uvjet da za trenera golmana može tražiti stranca dok pomoćni mora biti Egipćanin, kako bi učio od njega. Poslao sam im svoj CV, bila je još dva, tri kandidata, ali nakon ljetnog kampa od četiri tjedna, 2018. godine, odlučili su se za mene. Tada smo se i dogovorili da ćemo raditi tako, od natjecanja do natjecanja. Taj dogovor zasad poštujemo, i oni i ja, i nemamo problema. A dokle će trajati suradnja, u ovom trenutku zbilja ne znam.

Očito imate sjajne poveznice sa Španjolskom, odnosno njihovim trenerima, jer u njoj ste igrali za čak sedam klubova. U 12 sezona na Pirinejima, a najduže ste, po tri sezone, bili u Granollersu i Barceloni.

Imao sam sreće da sam igrao u Španjolskoj kada su njihovi klubovi bili najjači u Europi, kada je bilo novca i kada su veliki igrači dolazili njima. Općenito, moj put kroz španjolsku ligu nije bio jednostavan, jer igrao sam i u vrhunskim klubovima, ali i onima koji su se borili za ostanak ili su čak ispadali iz prve lige. Što se tiče igračkog iskustva, ima i pozitivnih, ali i negativnih strana. U tom periodu upoznao sam njihove trenere, ali i igrače, od kojih dosta njih, neki i iz moje generacije, pa možda i malo mlađi, postaju treneri.

Kroz nastupe za španjolske klubove, a igrao je Losert i za francuske Creteil i Montpellier, danski Kolding i poljski Kielce, osvojio je brojna nacionalna prvenstva i naslov pobjednika EHF kupa.

No sa Zagrebom (tada se još zvao Badel Zagreb) Losert je osvojio dva naslova pobjednika Kupa prvaka. Bilo je to sada već dalekih 1992. i 1993. godine.

Ha, ha.. Osvojio sam, ali samo na papiru. Naime u te dvije sezone nijednom nisam branio u Kupu prvaka jer sam bio treći golman. U svakom slučaju, lijepo se vidi u CV-ju (ha, ha). Tada sam imao tek 16, 17 godina, zbilja sam bio premlad. Kada sam stao na gol, igrali smo još u četiri finala, ali tada nismo došli do naslova.

Jeste li imali nekog od vrhunskih igrača na listi 'omiljenih' za čitanje udaraca?

Eh, to zbilja ne znam, ali znam koje sam udarce najbolje skidao. Bili su to oni s krilnih pozicija, posebice s desne strane. A bio sam dobar, odnosno volio sam se nadigravati u branjenju sedmeraca.

U rukomet vas je uveo tata Vlado.

Da, moj je pokojni otac bio rukometni golman. Kada sam se rodio, igrao je za Krivaju iz Zavidovića, pa mi je to i rodno mjesto. Trener mu je bio legendarni Vlado Stenzel, a čak su bili i viceprvaci bivše države. Od malih nogu sve sam upijao od oca, krenuo sam istim putem i zbilja mu mogu zahvaliti za sve što sam kasnije napravio u karijeri. Naravno, kako su mi roditelji iz Slavonskog Broda, vratili smo se ondje i krenuo sam s rukometnim treninzima. No počeo je rat i srećom su me primili u klub u Zagrebu. Tako sam mogao normalno trenirati i ući u seniorski rukomet.

Iako niste osvojili Kup prvaka sa Zagrebom, s 19 godina bili ste u seniorskoj reprezentaciji.

Da, debitirao sam 1995. godine na Svjetskom prvenstvu na Islandu, igrao sam jednu utakmicu iako sam bio treći golman. Potom je bilo Europsko prvenstvo 1996. u Španjolskoj. A onda je stigao vrhunac, to jest odlazak na Olimpijske igre u Atlantu, na kojima smo osvojili zlatnu medalju.

Zanimljivo, iz te generacije s Losertom su se olimpijskim zlatom u igračkoj karijeri 2004. godine okitili Valter Matošević te Slavko Goluža. Ali tek je Losert 2012. godine u Londonu uzeo i olimpijsku broncu. Slavko Goluža tada je bio izbornik. S tih Igara pamtimo Loserta i kao ponosnog barjaktara na otvaranju.

Na SP 2003. nije išao jer ga je Červar prekrižio, ali je 2004. uzeo olimpijsko zlato

Kako to da vas nije bilo na SP-u u Portugalu 2003. godine, na kojem je Hrvatska uzela zlato?

Vrlo jednostavno - bio sam na pripremama, ali me Červar nije poveo. Ispao sam kao četvrti golman.

Je li poslije bilo kakve ljutnje ili sukoba?

Nije bilo. Na tom su prvenstvu bili Matošević, Vlado Šola i Mario Kelentrić. Reprezentaciju sam uvijek doživljavao kao obitelj, malo sam bio tužan. Bože moj, tko ne bi bio... Tada su išli drugi, ali ja sam već sljedeće godine bio u Ateni. Tako se to posložilo.

No osvojili ste i tri svjetska srebra te europsku broncu. Zbog svih tih medalja, ali i nešto manje od 20 godina staža u reprezentaciji, velikani poput Petra Metličića, Gorana Šprema i Drage Vukovića svrstali su vas među najjače hrvatske rukometne postave.

Imaju oni svoje mišljenje, ali koliko je objektivno? (ha, ha) Po mom mišljenju, najkvalitetniji hrvatski golman je Mirko Bašić. Nažalost, možda nije osvojio toliko medalja, ali opet, nije samo on bitan. Kako sam u tom trenerskom poslu s golmanima, sada po stručnim kriterijima mogu reći da je Mirko najbolji golman.

Svoje golmansko iskustvo prenosite i na Akademiji Balić-Metličić. Pero Metličić je u jednom neformalnom razgovoru rekao da je to 'zato što se priženio kod nas'. Naime sada živite u Kaštelima.

Ha, ha... Da, istina, priženio sam se kod njih, za suprugu Miru (djevojački Topić), bivšu odbojkašku reprezentativku, s kojom imam dvoje prekrasne djece, 2,5-godišnju Martu i 7-mjesečnog Vitu. Oni su mi najveći životni uspjeh i najslađi posao.

Apsolutno se slažemo s time, no kada biste mogli birati posao u rukometu, bi li on bio vezan uz hrvatsku reprezentaciju? Iako ste bili njezin dio još 2016. godine, baš kao i Ivano Balić, Petar Metličić i Željko Babić. Oni su bili razočarani načinom na koji su morali otići.

Savez donosi odluke i snosi odgovornost za njih. Babić je bio tri godine tamo, ja jednu, na tom SP-u, i stvari su odlično funkcionirale. Istina, izgubili smo nesretno u polufinalu, a potom i u utakmici za treće mjesto. Ali to se događa. Na Final Fouru Veszprem je vodio s osam razlike protiv Kielcea, pa je izgubio. To je sport. Ali općenito, za Ivana (op.a. Balića) mogu reći da je imao jako dobru ideju i viziju ne samo seniorskog rukometa, već je sve bilo vezano i uz mlađe kategorije, koje bi s vremenom postale baza za seniorsku reprezentaciju. Za Babića također mogu reći da je radio jako dobre stvari. Iz objektivnih ili subjektivnih stvari, mi više nismo tu.

Recimo, da vas Hrvoje Horvat pozove da budete dio stožera, biste li prihvatili?

'Zbilja ne znam. To su stvari o kojima čovjek treba dobro razmisliti. Nitko od nas koji smo nekad igrali za reprezentaciju nije imun na nju. Svi volimo Hrvatsku i ako možemo pomoći, uvijek bismo učinili sve za nju', zaključio je Venio Losert te se nakon točno dva mjeseca izbivanja iz obiteljskog doma posvetio svojoj dječici.