Slično je i s jednim od stupova momčadi, već godinama nezamjenjivim braničem Harryjem Maguireom. Imao je nekoliko bljeskova, posebno kao strijelac, ali i hrpu propusta koji su ga na koncu stajali dotad neupitnog mjesta u engleskoj reprezentaciji te je ispao s popisa Thomasa Tuchela. A onda je došlo četvrtfinale Europske lige, dvoboj s Lyonom.

Svi već znaju što se događalo u uzvratu na Old Traffordu, nakon što je prva utakmica završila 2:2. Manchester je poveo 2:0, pa je do kraja regularnog dijela Lyon izjednačio i odveo utakmicu u produžetke. Tamo su Francuzi dali još dva gola i činilo se da će i europska epizoda Uniteda biti nalik onoj u prvenstvu Engleske. Sat je otkucavao, svaka sekunda vodila je prizoru novog velikog razočarenja, financijskih gubitaka i novih priča o smjenama trenera Rubena Amorima i ostalih u vodstvu momčadi.

A onda se dogodilo čudo: Bruno Fernandes smanjuje iz penala u 114., pa Kobbie Mainoo izjednačuje u 120. i onda u sudačkoj nadoknadi stiže engleski klasik. Casemiro centrira, a Harry Maguire glavom šalje United u polufinale.

Sve se najednom promijenilo, krenula je priča o velikom klubu koji se nikad ne predaje, počele su i kalkulacije mogu li čak i ovako načeti neuspjesima doći do trofeja. Mnogi su se sjetili onog mitskog 26. svibnja 1999., kad su protiv Bayerna u finalu Lige prvaka u sudačkoj nadoknadi golovima rezervista Teddyja Sheringhama i Olea Gunnara Solskjaera donijeli trofej jednoj veličanstvenoj generaciji.

Golovi za veliku radost Uniteda

Ovoga puta junak je bio Maguire, ne samo zbog gola, nego i zbog asistencije za drugi gol, a i cijelu utakmicu odigrao je sjajno, pa mu je Sofascore dodijelio ocjenu 8,5 za odlično odrađen posao na njegovom radnom mjestu u obrani. Koliko god ove godine bio osporavan, kao i cijela momčad, njegovi ovogodišnji golovi donijeli su nešto radosti fanovima koje je sezona bacila u očaj, i to obično na isteku vremena: protiv Porta je izjednačio, Leicesteru zabio za pobjedu i onda još dokrajčio Lyon.

'U ovom klubu proživio sam neke sjajne trenutke. Tu sam šest godina i prolazili smo kroz dobra vremena i kroz loša vremena. Sjajan je osjećaj postići pobjednički gol u tako važnoj utakmici, utakmici koja je bila puna emocija i koja je sigurno najčudnija i najluđa utakmica koju sam ikad igrao ili gledao, da budem iskren. Momci su pokazali sjajan duh i borili se do kraja za ovaj preokret', rekao je nakon pobjede Maguire te je doživio rijetko viđeno slavlje na stadionu, čak i za standarde mančesterskog Teatra snova. Slavili su svi, kao da su prvi put u životu pobijedili, makar tu ima igrača s punim ormarima trofeja.

'Zvuk stadiona nakon pobjede najbolji je koji sam ikad čuo. Ljudi vole s ovakvih utakmica sačuvati što god mogu, recimo dresove. Ja samo želim sačuvati u glavi taj zvuk, najbolji na svijetu', rekao je odmah nakon senzacionalnog preokreta trener Amorim, bez obzira što su mu pobjedu svojim golovima donijeli igrači kojima to sigurno nije glavni posao.

Navijači sumnjaju u njega, ali ne i Amorim

Ipak, sam Maguire samokritički je rekao da ne smiju sebi dopuštati situacije poput ove, kad su skoro prokockali veliko vodstvo 2:0, i to s igračem više. Sada ih na putu do finala čeka Athletic Bilbao, jedan od favorita za osvajanje Europske lige. Paralelno će pokušati ponešto ublažiti sramotu u Premiershipu, u kojemu za liderom Liverpoolom zaostaju skoro dva puta više nego što im je prednost pred klubovima iz zone ispadanja u Championship. Doduše, liga je ove godine prilično luda, sa strašnom dominacijom Liverpoola, Nottingham Forestom koji ide prema Ligi prvaka, s druge strane već je ispao - među ostalima - Leicester, a duboko pri dnu su velikani Manchester United, Tottenham, West Ham...

Ulazak u finale Europske lige donijet će bar mali osmijeh na lica navijača Uniteda, makar na kraju i ne osvojili drugo po snazi europsko nadmetanje. Baskijski klub sigurno će se dodatno truditi jer se finale Europske lige igra na stadionu u Bilbau i nema tog kluba koji bi želio propustiti priliku da osvoji kontinentalni kup pred svojim navijačima.

Nakon pobjede na Lyonom mnoga su se svjetla reflektora opet okrenula prema Maguireu, a on je i ove sezone - unatoč nekim greškama u igri - jedan od ključnih igrača Uniteda te se Amorim jako oslanja na njega kao središnjeg igrača obrane, bez obzira na sumnjičavost navijača. Zato su u siječnju potpisali jednogodišnje produženje ugovora, a jedan od razloga za taj potez je i lakša pregovaračka pozicija kluba jer bi 32-godišnji Maguire inače ovo ljeto postao slobodan igrač. Ovako ga mogu ipak pokušati zadržati ili bar dobiti pristojnu odštetu ako branič odluči otići. Tako bi mogli lakše platiti neko zvučno pojačanje, a mnogo se govori o selidbi iz Evertona velike 22-godišnje nade Jarrada Branthwaitea. Dotad, međutim, Maguire ostaje najvažnija 'cigla' u ove godine poroznom obrambenom zidu Uniteda.

Ispao iz reprezentacije

Prolaz u polufinale EL-a za Maguirea će biti i mali melem na ranu zbog nepozivanja u reprezentaciju, u kojoj je godinama bio jedan od stupova obrane, skupivši 64 nastupa i sedam golova. Dovoljno se sjetiti Eura 2020., kada je ušao u prvu momčad prvenstva na kojem je Engleska igrala u finalu protiv Italije i izgubila nakon raspucavanja.

Prvo se govorilo da je razlog izostavljanja iz kvalifikacijskih utakmica protiv Albanije i Latvije ozljeda, no izbornik Tuchel jasno je rekao da Maguireova forma zaostaje za glavnim konkurentima Ezrijem Konsom i Marcom Guéhijem. Dodatni minus bila mu je formacija s trojicom otraga, koju u Unitedu forsira Amorim, a Tuchel je vjeran klasičnoj četvorci. No pohvalio je način na koji je Maguire primio tu odluku, očito svjestan da u ovom trenutku ima boljih i spremnijih.

On i inače ima sjajnu reputaciju zbog svojih ljudskih osobina, a u Manchesteru je vrlo utjecajan, bez obzira na to što više nije kapetan. Posebno hvale njegovu ulogu u odgoju mlađih igrača, kojima daje svu potrebnu potporu. Igrači poput Harryja Amassa tako su mu jako zahvalni za razdoblje prilagodbe na svlačionicu prve momčadi. U svakoj mogućoj prilici Maguire će pohvaliti doprinos nekog od mladića proisteklih iz akademije Uniteda, onih na kojima leži klupska budućnost, recimo Tylera Fredricsona. Očito, i bez vrpce oko ruke, i dalje je lider.

Prototip klasičnog engleskog igrača

Rođen u Sheffieldu 1993., Maguire je uvijek bio prototip klasičnog engleskog igrača, kakve vole nostalgičari otočkog nogometa. Napadači se od njega onako visokog i jakog odbijaju, a kad krene u napad, idealna je meta za centaršute s obje strane. Očekivano, u nogomet je ušao preko škole Sheffield Uniteda, koju je pohađao otkad mu je bilo sedam godina, a njegova braća Joe i Laurence također su nogometaši, ali daleko od njegove uspješnosti.

Za prvu momčad Sheffielda - tada u League 1, odnosno trećem rangu engleskog nogometa - zaigrao je s 18 godina i sve tri sezone bio proglašavan najboljim klupskim igračem godine, jednom i najboljim u cijeloj ligi.

Slasti Premiershipa okusio je transferom u Hull City, no dio trogodišnjeg mandata odradio je opet u nižem rangu, na posudbi u Wigan Athleticu. Dok je igrao tamo, Hull je ispao u Championship, ali već nakon godinu dana vratili su se u prvi rang, a kad je Maguire postao standardni prvotimac, opet su ispali. Ipak, on je očito bio među onima koji su zadovoljili navijače, pa je i tamo proglašen najboljim.

Rekordni transfer

No tek kad je 2017. potpisao za Leicester City, mogao je doista reći da ulazi u prvu ligu engleskog nogometa. Zakasnio je, doduše, na proslavu one mitske titule iz sezone 2015./16., ali je u sezoni 2017./18. odigrao svaku minutu i proglašen je najboljim igračem.

Godinu kasnije stiže epizoda koja još traje i nije isključeno da će trajati do kraja karijere - Manchester United. U to vrijeme je odšteta koju su na Old Traffordu platili za njega - 80 milijuna funti - bila najveća koju je ikad na svijetu neki klub platio za braniča, a tada je oborio rekord koji je godinu prije postigao Virgil van Dijk u Liverpoolu. Očito, pogodili su, a samo šest mjeseci nakon dolaska Maguire je postao i kapetan, što je čast koju je držao do 2023.

U Manchesteru je odmah stekao reputaciju Iron Mana te je u sezoni 2019./20., koju je United završio kao treći, odigrao svaku minutu svih 38 utakmica, ne računajući vratare, a u ManU se to nije dogodilo od 1995. Nije to sve - u Manchesteru je izjednačio rekord Garyja Pallistera po broju uzastopnih ligaških utakmica bez zamjene, a odigrao ih je čak 71. U sljedećem susretu zbog ozljede gležnja morao je biti zamijenjen. Vjerojatno mu je puno teže palo to što je zbog toga morao propustiti finale Europske lige protiv Villareala, koji su Španjolci dobili na penale, nakon 1:1 u regularnom dijelu i produžecima. Tko zna, da je igrao, to je mogao biti njegov najsvjetliji trofej, jer ovako u karijeri ima samo po jedan FA Cup i Liga kup s Manchesterom.

Neobičan slučaj iz Grčke

Naizgled je miran momak, osim jedne kazne za prebrzu vožnju, no Maguirea prati i neobičan slučaj iz Grčke. Tamo je, naime 2020. bio uhićen na poznatom party otoku Mikonosu zbog incidenta s lokalnom policijom. Zapravo, sve je počelo svađom i tučnjavom jer su Harry i njegov brat Joe smatrali da je netko u klubu njihovoj sestri dao drogu za silovanje. Nakon dva dana pritvora izveden je pred sud, a na suđenju je proglašen krivim za napad, odupiranje uhićenju i pokušaj podmićivanja. No istoga dana kažnjen je samo uvjetnom kaznom od 21 mjeseca i 10 dana, s obzirom da mu je to bio prvi prijestup, a osim toga su tri točke optužnice pretvorene u prekršaj. Njegov odvjetnički tim ipak se žalio, jedno vrijeme govorilo se da je presuda poništena, ali se pokazalo da ipak nije. Dosta tipično za grčko pravosuđe - bez obzira što i tužiteljstvo želi brzo zaključiti slučaj, proces se stalno odgađa, a teoretski je to moguće do 2028.

Krizne godine došle su od 2021. do 2023., kad je Maguire često bio kritiziran zbog svojih igara. U sezoni 2020./21. United je bio šesti, s najmanjim brojem bodova od formiranja Premier lige. Ove bi godine sve dali da mogu biti na toj poziciji, ali za obrambenog igrača tada je katastrofalno zvučalo da su u sezoni primili čak 57 golova, više nego ikad od onog spomenutog ispadanja iz Division One 1979. Dodatni udarac stigao je u sezoni 2022./23., kad je tadašnji trener, jako kritizirani Erik ten Hag, uglavnom koristio Raphaëla Varanea i Lisandra Martíneza na njegovoj poziciji, a Maguire je u samo osam utakmica bio starter. Dijelom krivica ide na račun ozljeda, zbog kojih se nikako nije uspijevao nametnuti treneru koji je kasnije postao predmetom bezbrojnih viceva zbog puta kojim je vodio momčad.

Odbio transfer

Očito je između njih dvojice bilo i nešto dubljih sukoba jer je nakon jednog razgovora Maguire izgubio mjesto kapetana, a govorilo se i o prodaji West Hamu. Već je bila dogovorena i odšteta od 30 milijuna funti, no odbio je selidbu, želeći se izboriti za pravo mjesto u momčadi s Old Trafforda. I konačno je uspio u tome i kod Ten Haga, a on se pravdao da je drugim igračima ranije davao prednost zbog 'taktičkih razloga'.

U prvoj momčadi ostao je do danas, bez obzira na trenutne niske grane u Premiershipu i obećavajuće nastupe u Europi.