U međuratnom razdoblju srpska represija predvođena kraljem Karađorđevićem sve je više iritirala Hrvate. Tako je odluka s početka 1930. da se jugoslavenski nogometni savez iz Zagreba preseli u Beograd dovela do žučnih protesta iz Hrvatske koji su rezultirali otkazom nastupa na SP-u igrača iz hrvatskih klubova.

Izbornik Simonović, inače trener Vojvodine, ipak je uspio skrpati sastav od 17 igrača i krenuti preko oceana. Jugoslavija je, zajedno s Rumunjima. Belgijancima i Francuzima, krenula poštanskim brodom na dvotjedno putovanje, a u dalekom Urugvaju ostavila je najbolji dojam od svih Europljana.

U skupini je eliminirala Brazil i Boliviju i jedina se od europskih sastava plasirala u polufinale. Tamo ju je čekao domaćin koji je na tom turniru bio nezaustavljiv. Jugoslaviji je za utjehu ostala uspomena da su domaćinu zabili prvi gol na prvenstvu, da su golom Sekulića 14 minuta 93 tisuće gledatelja držali u strahu. Ipak, odmazda je bila teška, Urugvaj se raspucao i na kraju slavio sa 6:1. Ostalo je upisano i da je Jugoslavija izjednačila na 2:2 krajem prvog poluvremena, ali je zbog zaleđa poništen taj, kažu neutralan, čist gol.

Punima dojmova, polufinalistima je ostala još samo jedna sitnica, dva tjedna ploviti natrag u Europu i prenijeti dojmove o svom nastupu. Tada su i vijesti dolazile parobrodom.