Hoćemo li pričati o tome kako je Branko Ivanković loše postavio taktiku u Sofiji, 'krnjom' formacijom otupivši Dinamov napad i naguravši u sredinu previše 'panjeva' koji su bili statični i slabo mogli povezati linije? Ili možda kako je Dinamo sustigla loša karma koju vuče od početka prošle sezone, kad je nezasluženo i na silu prošao bolju momčad Ludogoreca, iako je nekih 150 minuta u te dvije utakmice bio u podređenom položaju?

Može se raspravljati i o jednom i o drugom, već ovisno o tome jesmo li više skloni racionalizmu ili mistificiranju, ali nijedno nema previše smisla. Jer nakon sinoćnje predstave svi pokušaji ozbiljne taktičke analize i razglabanja o lažnim devetkama, rombovima, trokutima, visokom i plitkom presingu izgledaju kao bezvrijedne baljezgarije koje bi bolje pristajale okačene mačku o rep nego na računalnom ekranu ili na papiru. Isto tako padaju u vodu determinističke filozofije o sudbini, sreći, kismetu ili kako god to želite zvati.

Gledajući Dinamovo poniženje protiv solidnih Bugara (a još više protiv samog sebe) mogla vam je pasti na pamet poznata replika iz 'Letećeg cirkusa Montyja Pythona': 'Prekinite ovaj skeč, budalast je!'

Zaista, sva tri pogotka koje su modri primili mogu se uvrstiti u izbor za najgluplje u ovosezonskim europskim natjecanja, a tu bi se našao i onaj četvrti da su ga primili kad je Pinto kulerski petom ostavio loptu za Juninha, koji je iz stopostotne prilike promašio gol. Ali to su samo najatraktivniji izdvojeni detalji ovog pomalo nadrealnog 'skeča' made in Bulgaria. Tijekom utakmice mogli smo zapaziti još niz budalaština na razini koja više ne može biti slučajna niti se pripisati zloj sreći i karmi.

U više navrata svi dinamovci, izuzev onog u neposrednoj blizini lopte, stoje u mjestu, kao da su dio neke umjetničke instalacije. Za neke od njih i Sammir, koji igra 'na refule', povremeno izgleda 'brži od brzine'. Onda taj jedan osvoji loptu i doda je jednom od statista koji kreće, prolazi jednog suparnika i zabija se u drugog, koji mu uzima loptu i upućuje slobodnom suigraču koji je u međuvremenu utrčao u posve slobodni prostor upražnjen malim izletom modrog driblera. U tri dodavanja Ludogorec dolazi do Dinamovog gola; najtipičniji prizor sa sinoćnje utakmice. Pa oni prodori kmečavog i metiljavog Halilovića, koji završavaju preloše odglumljenim padovima i savršeno nepotrebnim žutim kartonom, onda i nespretnim hračkanjem posred 'svetog' dresa koji nosi...

Dinamo je iz solo akcija na individualnu kvalitetu stvorio par izglednih situacija i po tome je bio ravnopravan suparnik Ludogorecu, osobito nakon što je već gubio 2:0. No krajnji je rezultat sasvim realan, jer Dinamo ničime nije pokazao spremnost niti uopće namjeru da igra moderni nogomet – ono što je u ovom 'skeču' predstavio samo je loša imitacija toga.

Možda je takvo nešto bilo i za očekivati, uzevši u obzir da su pojačanja, koja u svakoj ovosezonskoj utakmici čine polovicu startnog sastava, dovedena radi kratkoročnog rezultata – plasmana u Ligu prvaka. Kad je to izostalo, izostao je i pravi motiv. Dinamo danas nije ozbiljna nogometna momčad, a možda ni momčad uopće. Pitanje je koliko bilo koji trener, a pogotovo onaj koji od samog početka nema ni respekt svlačionice ni podršku tribina, može napraviti.

U Maksimiru je igranje Europske lige doživljeno kao neuspjeh i ispadanje iz elitnog europskog ranga. Na Kantridi sasvim drugačije: kao herojska i nenadana promocija na novu razinu. Kekova momčad taktički igra vrlo disciplinirano i dobro u okviru svojih realnih mogućnosti. U riječkom slučaju možemo raspravljati o finesama tipa kakav je bio doprinos Ivana 'Leteće tvrđave' Krstanovića i je li ga trebalo mijenjati za nekog veznjaka ili krilo. U Dinamovom, riječ je o najelementarnijim stvarima: Ivankovićevi momci doimali su se poput loših đaka koji ne znaju razliku između č i ć i svako pitanje započinju s 'Da li...'. U redu, takva je možda većina Hrvata, ali od profesionalnih nogometaša najjačeg i najbogatijeg našeg kluba s pravom očekujemo više.

A od njih dobivamo sve manje i manje. Situacija polako poprima alarmantne razmjere: prateći online komentare dugogodišnjih 'die-hard', još neotuđenih navijača, mnogi se odriču Dinama koji 'više nije Dinamo' i čak pozdravljaju njegov neuspjeh uz nadu da će iz pepela niknuti nešto novo, a zapravo staro. Oni koji su se godinama veselili njegovim neuspjesima obznanjuju da im je sve to sve manje zabavno, a sve mučnije. Gotovo svi ishodište krivnje nalaze u jednom čovjeku – ne, nijednom od igrača pa niti u treneru kojeg ni svlačionica ni tribine nisu prihvatili, nego u Big Bossu s 'gornjeg kata'.

Već smo mnogo puta pisali o tome što ne valja u igri, selekciji i kadrovskoj politici u Maksimiru; zadnji put nakon poraza od Černomoreca i nema potrebe da se više ponavljamo. Temelji ovog imperija su truli i on se polako urušava, svaki put nas dodatno šokirajući teško razumljivim kiksevima. Možda tamo negdje iza sedam černih mora i sedam ludih gora postoji onaj pravi Dinamo koji čeka priliku da se pojavi, ali ga još uvijek nikako ne možemo vidjeti.

Gdje si, Dinamo? Sada je pravo vrijeme da se ukažeš...