Mario Ančić (37), sjetit će se mnogi, bio je vrlo talentirani hrvatski tenisač koji je godinama bio u svjetskom vrhu, da bi sa svega 27 godina prekinuo karijeru. Nakon teniske karijere nastavio je sa školovanjem i u međuvremenu je postao partner u velikom investicijskom fondu koji je prošle godine dokapitalizirao hrvatsku tvrtku Infobip s 300 milijuna dolara.

'Hrvatska ima dva jednoroga, Rimac automobile i Infobip, dok ih velike države kao Italija i Rusija nemaju uopće. Znam da Hrvati znaju biti kritični prema sebi, ali treba u ovom svijetu privatnog sektora reći kako stvari stoje. Mi smo sada treći na svijetu po broju jednoroga po BDP-u, kad budemo imali još jednog, bit ćemo prvi u svijetu', rekao je Ančić gostujući u emisiji HRT-a 'U svom filmu'.

Od teniskog asa, najperspektivnijeg mladog igrača na svijetu do investicijskog stručnjaka s Wall Streeta.

'Put je zanimljiv, bio je težak, promijenio mi se život iz samog korijena. Kao sportaš ako želite biti najbolji, a to je bio moj cilj, morate se maksimalno fokusirati i dati tome. Da je meni netko prije deset godina rekao da ću kasnije biti u investicijskoj banci, raditi na Wall Streetu, da ću raditi u investicijskom fondu, ja bih mu rekao da se prijavi na psihijatriju jer u mom svijetu tada je jedino bilo: sljedeći Grand Slam, sljedeća Olimpijada, sljedeći turnir, pripreme, kako mogu biti bolji, što napraviti, razgovori s trenerima itd. Sport je bio moj život do 23. godine, kad je došlo do ozljede, kad je došlo do bolesti i onda počinje pretvorba u nešto potpuno drugo. Nekoliko godina sam bio više po bolnicama i rehabilitacijskim centrima nego na borilištima. Do samog kraja, odnosno pred sam kraj vjerovao sam da su mogući oporavak i vraćanje na taj vrhunski nivo za koji sam radio. Međutim u jednom trenutku morate biti iskreni sa samim sobom i reći si da je vrijeme da krenete u nešto drugo', iskreno je odgovorio.

Ančić je, neovisno o svojoj novoj karijeri, i danas prijatelj s tenisačima u svjetskom vrhu.

'I dalje sam prijatelj sa svima njima jer se znamo od kadetskih dana, pogotovo ljudi iz bivše države imali su jako slično odrastanje, jako slične uvjete, odnosno obitelj je stala iza nas. Primjerice, da nije bilo moje obitelji u tenisu, podrške i ljubavi koju su mi dali, nikad ne bih uspio napraviti te iskorake jer smo i sestra i brat i ja bili u reprezentaciji u tenisu u isto vrijeme, dakle teniska obitelj. Ponosan sam što sam bio dio te generacije koja je bila najbolja svih vremena', pojasnio je Ančić.

Prisjetio se teniskih vremena u kojima je igrao s velikanima poput Novaka Đokovića, Rafaela Nadala ili Rogera Federera.

'Sa strane sportaša imponiralo mi je to da sam se borio s njima, da sam igrao s njima, da sam ih dobio, da sam gubio, da je bila borba s njima, da sam bio u samom vrhu tog sporta. Kasnije iz toga izađu prijateljstva i druženja. Imali smo sličan ritam. U tenisu sezona traje skoro jedanaest mjeseci, od Australian Opena u prvom mjesecu do dvoranskih turnira na kraju godine, tako da smo svi manje-više na sličnim turnirima i bez obzira na to što igrate jedan protiv drugoga, nakon godina i godina ipak shvaćate da je jedno biti na terenu i biti profesionalac, a drugo je biti izvan terena, kada možete izaći, popiti piće i pojesti večeru', kaže Ančić te se osvrnuo i na suradnju s Novakom Đokovićem na Wimbledonu:

'Nisam u trenerskim vodama, ali u tom trenutku on je mijenjao svoj tim i trebao je nekoga tko ga razumije, tko mu je podrška. S kime može razgovarati o tenisu, a da može razgovarati i o nekim drugim temama. Tada sam radio u Credit Suisseu na Wall Streetu pa sam tražio da mi daju dodatni godišnji, umjesto tjedan dana, dva tjedna, da budem u Londonu s njim.'

Pokušao je pojasniti kako se osjeća sportaš koji ima 23 godine, za kojega je veliki Boris Becker tada rekao da je 'budućnost tenisa', a zatim je dobio dijagnozu da boluje od mononukleoze...

'Nisam bio svjestan toga u tom trenutku, moj način razmišljanja je da budem najbolji što mogu biti. Da težim tom savršenstvu, da težim pobjedi i tu sam bio nemilosrdan prema sebi u treninzima i to me guralo, to je bio moj nekakav cilj. Bio sam u Sydneyju na Olimpijskim igrama, kao najmlađi član reprezentacije, bio sam u Ateni, osvojio medalju i nekako sam uvijek zamišljao da na kraju karijere imam pet Olimpijskih igara na kojima sam nastupao. To je bio nekakav moj driver. Kada se sve to dogodilo, ja sam pristupio tomu sportski - okej, imamo problem i idemo ga riješiti', pojasnio je Ančić te otkrio je da je imao problema sa srcem, štitnjačom te mononukleozu, a da je to za jednoga sportaša ogroman problem:

'Kad operirate, kao što je Ivica Kostelić među nekima od vrhunskih hrvatskih sportaša, kad operirate koljeno ili leđa, od sutra krenete trenirati. Prolazite kroz ozbiljne bolove, ali ste svjesni toga i kroz to idete, znači trenirate. Vama se nije puno toga promijenilo u životu. Ako ste prije trenirali osam sati na terenu, kondicija, teretana, što već, dakle trenutno se ne možete baviti tenisom, ali opet ste u teretani, radite rehabilitaciju, plivate, sve što možete. Međutim kad imate problem sa zdravljem, vi ne možete ništa. Morate paziti, slušati doktore, a ja sam kad sam imao 23 godine i kad sam osam sati dnevno bio u treningu, mečevima, bilo tenisu, bilo kondicijskim treninzima, ja sam bio prisiljen ležati godinu dana u krevetu', zaključio je Mario Ančić.