Nakon prave male sportske drame protiv Raftera i konačnog trijumfa rezultatom 6–3, 3–6, 6–3, 2–6, 9–7. Goran Ivanišević je u ruke uzeo trofej namijenjen pobjedniku Wimbledona.

Sve je bilo zapisano u zvijezdama, reći će legendarni Goran puno puta nakon trenutka koji je obilježio njegov život. Mićo Dušanović je plakao, otac, Nikola Pilić... euforija je to kakvu sport uopće rijetko doživljava. Tri puta je Goran gledao protivnike (Agassija i dva puta Samprasa) kako podižu kantu, a on bi u rukama držao tanjur namijenjen viceprvaku.

Lako je sjetiti se mečeva s Jonssonom, Moyom, Rudedskim, Roddickom i Safinom. Tada goropadni Rus otvoreno je nakon ulaska Gorana u polufinale prijatelju iz Splita poručio: 'Sad kad si mene izbacio, očekujem da odeš do kraja.' 'Zec' nije razočarao. U polufinalu je, uz savezništvo kiše, u trodnevnom trileru slomio je srce Englezima i zaustavio zadnji ozbiljni pokušaj Tima Henmana. Kada je već Tiger Tim ispao, domaćini su se okrenuli ne puno manje popularnom Ivaniševiću. Ipak, Goran nije imao domaćinsku atmosferu.

Svanuo je ponedjeljak i u prodaju je krenuo potpuno novi kontigent ulaznica. Lordovi i londonska gospoda finale su gledali od doma, a tribine su napunili Australci, kojih je preko oceana na gostovanje tih dana išlo oko 10.000. Bilo je i Hrvata, ali ugođaja se ne bi posramio ni Australian open. Rafter je imao dva US opena i sanjao je krunu karijere, dok je Ivaniševiću taj meč donio krunu kralja ili podatak da je izjednačio 'rekord' s najviše finala u Wimbledonu u povijesti. On sam bi to shvaćao kao naslov za luzera stoljeća. Ipak, skinuo je majmuna s ramena, kako običavaju reći Englezi,  osvojio naslov, ušao u legendu i polako počeo zaključivati karijeru.

Taj će finale po atmosferi gotovo sigurno ostati nenadmašen jer s krovovima na centru i jedinici, Wimbledon je našao oružje protiv ćudljive meteorologije i romantike. Lordovi finala više neće gledati iz fotelja.

Tko se ne sjeća, neka se prisjeti u videoclipu, bilo je to slavlje kakvo Hrvatska gotovo da i ne pamti.