Goran Ivanišević je u Wimbledonu već bio igrao tri finala. Te 2001. godine ne bi niti ušao u glavni turnir da mu organizatori nisu uručili pozivnicu i stari splitski majstor dobio je priliku još jednom pokušati pronaći svoj sveti gral. Redao je Jonnsona, Moyu, Roddicka, Rusedskog, pa Safina u četvrtfinalu. Rus je tada bio očekivao naslov i nakon poraza kratko je poručio: 'Gorane, sad ga ti moraš osvojiti.' Uslijedio je trodnevni polufinale protiv domaćeg heroja Henmana i plasman u četvrti finale u karijeri.

Bio je to meč predodređen da bude velik. Dosadna kiša cijelog vikenda koja je 'maltretirala' Gorana i Henmana finale je odgodila za ponedjeljak i cijeli stadion napokon je bio na raspolaganju istinskim teniskim fanovima umjesto lordovima koji stoluju u All England clubu. Peoples monday. Posljednji koji je odigran i vrlo vjerojatno posljednji ikada jer pet godina kasnije lordovi su na krov centralnog terena stavili pomičnu plohu i kiša im više ne može oduzeti mogućnost gledanja finala. Ni oni više ne žele gledati epske mečeve s TV-a.

Australaca je na tribini bilo više, ali golema većina Engleza i pristigli Hrvati navijali su za Gorana. Atmosfera je bila kao s nogometnih derbija, naravno u teniskim gabaritima. Barem do pristojne razine... Goran je krenuo savršeno i prvi set spremio sa 6:3, no i Rafter je u finalu bio s razlogom. U polufinalu je drugu godinu za redom bio izbacio Andrea Agassija i želio je zaviti rane od finalnog poraza od Petea Samprasa iz 2000. Imao je 29 godina, a Goran 30 i obojica su znali da je ovo možda posljednja prilika.

Rafter je uzvratio fantastičnom igrom i osvajanjem drugog seta i nitko, ali baš nitko, nije mogao predvidjeti na koju će stranu otići ovaj čudesan meč. 'Klackalica' se nastavila u trećem u kojemu Goran slavi sa 6:3, no ponovno se budi Australac gotovo savršenog voleja i sa upozoravajućih 6:2 dovodi meč u peti set. S Goranom ni puno manje važni mečevi nisu mogli proći bez holivudskih zapleta, ovaj meč gotovo ni teoretski nije mogao proći u manje od pet setova

Obojica servera čvrsto su držala početne udarce i rasla je zabrinutost za Goranovo rame koje je liječio mjesecima. Zato je tada i bio 125. igrača svijeta, zato mu je i trebala pozivnica. Do 7:7 breakova nije bilo, a onda je Goran povezao dva forhend reterna i u euforiji otišao na najvažniju minutu predaha u karijeri. Nije ni posljednji gem mogao biti lak, nikako. Iskoristio je tek četvrtu meč loptu, a u međuvremenu je plakao, molio, forsirao druge servise, uzimao loptice kojima bi dobio posljednji poen... dao je sve. I onda je došao trenutak koji nikada neće izblijediti. Uspio je i u moru suza radosnica proslavio jedan od najzasluženijih trijumfa u povijesti tenisa. I onda sve to zajedno posvetio Draženu Petroviću... Nitko kao Goran, ne samo u hrvatskim okvirima. Posebna priča bio je i HTV-ov komentator Mićo Dušanović kojega je (naravno, ne samo) ovaj finale lansirao u legendu. 'Uživajte, gledajte, plačite skačite. Goran Ivanišević je pobjednik Wimbledona,' nakon urlika iz petnih žila i nastavak kroz suze: 'Hvala ti Gorane'.

Do danas je Ivanišević ostao igrač koji je s najniže ATP pozicije došao do krune u Wimbledonu, jedini igrač u povijesti koji je dobio pozivnicu i osvojio Grand slam turnir, a taj spektakularni finale proglašen je 16. najboljim sportskim trenutkom u povijesti britanskih sportskih TV prijenosa. Meč za sva vremena.