EuroHoops je po završetku EuroBasketa objavio popis od 15 imena najboljih europskih košarkaša koje treba rangirati od prvog pa do posljednjeg mjesta u nadi da će dobiti ime onog najboljeg ikad. Hrvatska je bila zastupljena sa čak 4 imena, najviše od svih država, a to su bili Krešimir Ćosić, Dražen Petrović, Toni Kukoč i Dino Rađa. Odgovor je pokušao dati analitičar portala Tribina.hr. A tko je za vas najbolji europski košakaš ikad?
Čak i ako zanemarimo rezultate koji su vidljivi na stranici EuroHoops gdje uslijed opće mobilizacije hrvatskog puka prva tri mjesta najboljih europskih košarkaša zauzimaju Hrvati, jedna činjenica ostaje relevantna. Postalo je prihvaćeno da je Dražen Petrović najbolji, ne samo hrvatski košarkaš, već i najbolji kojeg je Europa ikad dala svijetu. U Hrvatskoj većinom vrijedi takvo razmišljanje, a nije potrebno duboko kopati da se otkrije što ga dodatno stimulira.
Različite vremenske epohe u sportu je jako teško uspoređivati, evolucija je konstantna, pa je samo i 10 godina u sportu velika razlika, no ne bismo bili ljudi kada bi jednostavno odustali od traženja najboljeg među najboljima. Stoga, okrenimo se domaćoj sceni, na kojoj postoje dva imena na vrhu – Toni Kukoč i Dražen Petrović, dok im se najbliže približava ime Krešimira Ćosića. 'Mit o Draženu' je gotovo nemoguće promijeniti, stoga to nije ni cilj ove analize, već samo obrazložiti zašto je Toni Kukoč bio bolji košarkaš od Mozarta.
Dražen Petrović je bio fenomenalan igrač, vjerojatno najbolji šuter ikad na europskim terenima, a nije daleko od samog vrha ni u NBA ligi. Kada se nabrajaju njegovi pothvati teško je zaobići utakmicu sa 112 postignutih poena u domaćem prvenstvu, ili učinak od 45 poena i 25 asistencija tijekom kampanje za osvajanje Eurolige 1986. godine. Ipak, takve napuhane brojke postojale su određeno vrijeme i u NBA ligi, a posebno čudesna je bila sezona 1962. godine kada je Wilt Chamberlain u prosjeku zabijao 50 poena i hvatao preko 25 skokova po utakmici, kada je Oscar Robertson u prosjeku imao triple-double učinak (31p, 12.5s, 11a) u svojoj tek drugoj sezoni u ligi, kada je Elgin Baylor odsluživao vojni rok i povremeno se priključivao svojim Lakersima kada bi dobio slobodnu noć, te bez ozbiljnog treninga ostvarivao učinak od 38 poena i gotovo 19 skokova po utakmica. Da bi stvar bila još dodatno zanimljiva, kolege su za MVP-ja lige izglasali Billa Russella. Jesu li te brojke realne i mogu li se uspoređivati s onim što gledamo danas? Nikako.
Slično je s Draženom, samo što se malo razlikuju datum, ali Europa je uvijek košarkaški kaskala iza NBA lige. Čak se i NBA našao krajem 70-ih pred krahom, sve dok ga Bird i Magic nisu spasili početkom 80-tih, no i ta se situacija često preuveličava. Ipak, samo zamislite, ako je NBA tada vapio za novim i velikim talentima što je tek bilo u Europi? Odlični igrači mogli su, ali i trebali igrati briljantno da nadoknade nedostatak talenta u ostatku momčadi, pa je dolazilo do danas za Europu nezamislivih 30-ak poena po utakmici.Naravno, ne umanjuje se time Draženov uspjeh, jer na kraju krajeva u dvije sezone s Cibonom je uspio osvojiti Euroligu, najvrijedniju klupsku nagradu koju može, a usput je dobio i dvije nagrade za najboljeg europskog košarkaša 1986. godine. Dražen je napadački bio ispred svog vremena. Dokaze za tu tvrdnju vidimo u današnje doba kada su uvođenjem zone i odbacivanjem gluposti poput illegal defence igrači sa ubojitim vanjskim šutem došli na svoje.
No, koliko god bio napadački čudesan, toliko je u najboljem slučaju bio ispodprosječan u obrani što je u NBA ligi malo više dolazilo do izražaja nego u Europi. Godine u Portlandu možemo zanemariti, barem što se igre tiče, jer bio je jedan od prvih europskih igrača koji su se otisnuli preko bare, pa nije dobivao onoliko minuta koliko zaslužuje. Doduše, nitko nije toliki idiot da igrača koji bi trebao biti na enormnoj razini talenta drži na klupi jer je stranac, no to uzmimo s rezervom. Tek u Netsima počeo je dobivati željene minute, a samim time i učinak mu se transformirao. Problem nije bio zabiti 20 poena, išao je često i preko toga, ali ozbiljnih problema je imao sa čuvanjem svojih match-upa na drugoj strani terena. Zvuči grubo, ali istina je često takva – Dražen je obrambeno bio velika rupetina. Utakmice su često išle u smjeru da će pokušati zabiti više nego će primiti, jer u tadašnjoj obrani koja se igrala striktno čovjek na čovjeku nije mogao čuvati puno atletičnije američke bekove. Treneri nisu imali toliko mogućnosti sakriti ga u obrani, ili barem pokušati kao što je danas slučaj, pa bi nerijetko na svojim 25 zabijenih poena u obrani svom match-upu dopustio isto toliko, ako ne i više. Bez obzira tko to bio.
Obrana se doduše ne gleda toliko, MVP nagrade se ne dijele s obzirom na napadačku igru, a tek su igrači poput Dennisa Rodmana učinili obranu isplativom, na i izvan terena. Iako fizionomijom nisu slični, Reggie Miller i Dan Majerle bi mogli biti najbliže stilu igre koju je Dražen igrao. Nemojte krivo shvatiti, Draženovih 22 poena sa preko 50% ukupnog šuta i oko 45% šuta za tricu su fenomenalne brojke i dokazuju da je on uz sve ostalo što je radio zasluženo u priči za najboljeg igrača, ali često se na njih gleda bez osvrta na ostatak priče. Prerana smrt, ogroman patriotizam i borba za slobodnu Hrvatsku, kao i općenita emocija koja je vezana za Kapetana često zasljepljuje ljude prilikom konačne valorizacije njegove karijere.
S opozicijske strane Draženu stoji Toni Kukoč, igrač koji se nepravedno nalazi u sjeni Petrovića. Čovjek koji je grubo rečeno imao visinu centra, dodir bek-šutera i viziju playmakera, a igrao je preostale dvije pozicije. Kao i svi visoki europski igrači u Americi je dočekan sa pozamašnom dozom skepse, još to multiplicirajte s obzirom da se radi o jednom od prvih euro-igrača koji su zaigrali u NBA-ju. Govorilo se kako na tu visinu nema ni približno dovoljno veliku kilažu da se bori sa grdosijama koje ga čekaju, ali Kuki je bio preinteligentan igrač da ga to omete. Za čuvare na krilinim pozicijama bio je previsok da bi mu branili miran i precizan šut, dok je pod košem bio preagilan i tehnički potkovan da bi ga mogli zaustaviti.
Njegova sreća je ujedno bila i nesreća. U NBA ligu su ga doveli Chicago Bullsi, momčad koja je osvojila tri naslova zaredom prije njegovog otiskivanja iz Europe, i momčad koja je na vanjskim pozicijama imala dva nevjerojatna košarkaša u Scottieju Pippenu i Michaelu Jordanu. Godina i pol dana koje je Jordan 'odmarao' igrajući se baseballa odlično je poslužila Kukoču da dobije dovoljno povjerenja, ali i vremena da se privikne na potpuno drugačiji igre. Kada su krenuli u novi pohod (uspostavilo se da je to ponovni three peat) bio je treći napadački izbor iza spomenute dvojice, a u slučaju odlučivanja s jednim šutem imao je prednost pred Scottijem. Period u Bullsima donio mu je nagradu za najboljeg šestog igrača i tri prstena, ali svjesno je igrao u sjeni suigrača.
Upravo zbog toga je to sreća u nesreći, jer u Bullsima bi u tom razdoblju (tri godine) zabijao oko 18 poena uz po 5 skokova i asistencija na 36 minuta. Kao treća opcija ekipe! Kada bi se igrali brojkama i smjestili ga u momčad gdje bi mogao biti druga ili čak prva opcija, tko može reći da se ne bi popeo na oko 20 poena uz 6-7 skokova i/ili asistencija. Nije li u lockout sezoni bez Pippena i Jordana sa 30 godina na leđima imao 19-7-5? No, to je već faza nagađanja, koja se ne može nikako dokazati. Ono što smo zamjerali Petroviću, (ne)igru u obrani možemo zamjeriti i Toniju, baš kao i još 90% europskih igrača, ali u daleko daleko manjoj mjeri.
Kukoč nije bio dobar obrambeni igrač, ali je na inteligentno postavljanje sasvim dobro ometao šut bilo kome pod košem. S inovativnim stilom obrane Bullsa i sa 3 'Hall of Fame' obrambena igrača u momčadi njegovu obranu se moglo svesti na ciljano zaustavljanje suparnika, te na čuvanje onog visokog igrača kojeg Rodman ne čuva ili u prijevodu onog napadački slabijeg. Ta man to man obrana 90-ih nije toliko snažno utjecala na igrače poput njega koliko na one koji su konstantno morali biti na perimetru. Uglavnom, Kukočeva obrana nije se smatrala kao liability, a napadačka raznovrsnost mu je uvijek donosila više koristi nego je obrana štete, osim u kasnijoj fazi karijere. Razvojem priče, nehotično je preskočeno 'europsko' razdoblje njegove karijere, a ono je bilo čudesno.
Do 22. godine s Jugoplastikom je bio 3 puta prvak Eurolige uz dvije nagrade za MVP Final Foura, 4 puta prvak Jugoslavije (dvaput trostruka kruna), 3 puta najbolji hrvatski sportaš, te po dva puta najbolji europski igrač u dva različita izbora. Nakon toga prelazi u Benetton na tri godine i osvaja naslov prvaka Italije, te usprkos gubljenju u finalu Eurolige osvaja MVP nagradu. Već sa 23 godine izabran je među FIBA-inih 50 najvećih svih vremena, a uspjehe i medalje sa reprezentacijama ne treba posebno naglašavati. Zlata i srebra sa Jugoslavijom na sva tri velika natjecanja, srebro s Hrvatskom na Olimpijskim 1992. godine, te bronce na svjetskim i europskim prvenstvima idućih godina. No ono što posebno vrijedi napomenuti su i MVP nagrade na reprezentativnim okupljanjima 1990. i 1991. godine (sa 21 i 22 godine). Na Euru 1991. u društvu Divca i Rađe, te na SP-u 1990. u društvu Divca i pogađate... Dražena Petrovića. Usput rečeno, zaustavio se na rekordne četiri Mr. Europe i 5 Euroscar nagrade za najboljeg igrača Europe (više samo Nowitzki i Sabonis – po 6).
Dražen Petrović je igračka legenda koja je svojim prisustvom nadilazila poimanje košarke kao sporta. On je simbol hrvatske košarke i hrvatskog sporta koji će vječno ostati zapamćen kao Kapetan. Za Hrvate je on puno više od jednog samouvjerenog košarkaša koji se s još 4 suigrača nalazio na parketu i to je potpuno razumljivo, štoviše i opravdano. Ali upravo nas ta emocija koju osjećamo prema njemu često tjera da ga pogrešno stavimo na mjesto najboljeg hrvatskog košarkaša ikada, ako ne i više od toga.
