Drago Ćosić voli hrvatske rukometaše. Možda i previše, jer blago je rečeno da su mu prijenosi subjektivni. Sport kakav je, sa sucima koji imaju veliki utjecaj, još dodatno potencira njegovu subjektivnost, do granice neukusnog, poput onog što smo mogli slušati u prijenosu utakmice Hrvatske i Danske.

Ćosić je 60 minuta većim dijelom pričao samo o sucima. I kad je Hrvatska vodila i kad je gubila i kad je bilo neriješeno. Kad bi Hrvatska dobila isključenje, bilo dvojbeno ili ne, od toga je napravio dramu. Kad bi suci dali isključenje Dancima, smetalo bi mu što nismo dobili sedmerac ili nije bio crveni karton. Kad bi suci napravili pogrešku na našu štetu, to je prezentirao kao urotu, a kad bi pogriješili u našu korist, to bi prešutio. Da, suđenje nije bilo u korist hrvatske reprezentacije, ali stvarno je pretjerao. Svojim komentarima ubio je svu ljepotu rukometne igre i dao za pravo onima koji kritiziraju ovaj sport. Kao šlag na tortu bili su njegovi patetični komentari nakon prekršaja na Bičaniću, a zatim je bijesan i izvan kontrole raspalio i po 'gospodskoj' danskoj publici koja pokazuje svoje 'pravo' lice. U svakom slučaju, neprofesionalno.

Rukomet nisu samo suci. Dragi bi to trebalo postati jasno. Prošle jeseni igrali smo prijateljsku utakmicu protiv te iste Danske, u kojoj je rezultat bio najmanje važna stvar, ali Ćosić je i tad stalno pričao o sucima i ljutio se na njihove odluke. Istina je, njihove odluke su bitne, ali davati im toliki značaj, kao da su veći od same igre, u najmanju ruku je neozbiljno i uvredljivo prema samom sportu.

Ugledni sportski komentatori moraju znati da svojim komentarima utječu na ljude koji ih slušaju. Svojim komentarima Drago Ćosić potencira najveći problem prosječnog hrvatskog građanina: potiče životnu filozofiju koja kaže da su uvijek drugi krivi, da ne odlučujemo sami o svojoj sudbini, da je život jedna velika nepravda protiv koje je nemoguće boriti se i nema smisla truditi se i išta pokušavati. I to je štetno. Vrijeme je da prestane s tim…