Laganih vožnji zadnja četiri dana je očito bilo previše, jer današnja ruta si je dala za pravo isisati zadnje atome energije, barem autoru teksta. Kad smo došli u kamp jezik mi je plazio travom, a jedino što sam mogao još napraviti bilo je izuti se iz tenisica i buljiti u prazno. Puno se različitih stvari poklopilo da dan bude posebno naporan. Za početak, vrućina. Nemam što puno pametovati o konceptu vrućine. Kako je trenutačno vruće u Hrvatskoj, tako je i ovdje. Podnošljiva je jedino ako si na biciklu i voziš se 20-25 km/h po ravnom ili nizbrdo. Čim se mora sići s bicikla, osjećaj je kao da ti u pluća ulazi vruća para i ne da ti da potpuno udahneš.

Idilični prijašnji dani su nam digli libido, pa smo planiranu rutu nešto prije polaska odlučili produljiti s ciljem da dan poslije budemo čim prije u Bratislavi. Računali smo da imamo otprilike oko 100 km za odvesti do kampa u gradu Lipodu. Napravili smo grešku i složili plan po principu 'već ćemo se dogovoriti' prema kartama koje imamo. Plan: 100 km, pet sati vožnje, u 15 sati stižemo u kamp po 'worst case' scenariju, uračunavajući i pauze za kupanje u Dunavu.

Ne moram niti reći da smo u kamp došli oko 20 sati i odvezli 130 km. :) Ukratko, dogodilo nam se da smo pred kraj puta bili vrlo blizu Lipoda, na možda pet kilometara zračne linije. U računicu nismo uključili činjenicu da Dunav ima brojne kanale i rukavce koje priječe put, i da ako nemamo helikopter, do Lipoda ima još 35 km okolnim putem. :) Naš vođa puta Mladen je to spoznao kad je upalio GPS, na što se vrućim ljetnim zrakom zaorilo jedno 'A u P(iksu) M(armelade)!'. Evo i prigodnog bećarca:

Trideset nam kilometri fali
Jer Mladen svoj GPS ne pali
Jedan-dva-opsa-sa. :)))

Dakako da su Pedalinci pristojna skupina ljudi s finim manirama, o tom nema zbora! Ali drastična situacija je zahtijevala sočnu psovku. :) Nije bilo puno izbora osim stisnuti zube i izdržati još tih (ispostavilo se) dva sata. Tekućine nam je počelo nestajati, pa smo kao sumanuti otišli do česme uz obližnju crkvu. U silnoj žeđi i veselju, nismo niti primijetili da je u crkvi sve bilo spremno za mjesno mađarsko vjenčanje.
Anđeoska mladenka je sva treptala od uzbuđenja, a uzvanici dotjerani po zadnjoj mađarskoj modi (koja se samo trunčicu se razlikuje od francuske), sve je bilo dostojanstveno. Jedino što su dva metra od mladenke znojni biciklisti slinili pod česmom, zalijevali se i ispuštali zvukove ugode koji bi odgovarali jelenu u doba parenja. :)

Našem umoru nije pomoglo niti bicikliranje 17 km po makadamu uz Dunav. Makadam na ovom putu predstavlja problem, jer Pedalinci koriste relativno tanke gume namijenjene za duge pruge. Bilo je to sedamnaest kilometara čiste žege i borbe da kotači izdrže pod silnim teretom na biciklu.

Ukupan put od 2900 km je teško planirati do zadnjeg detalja, tu i tamo se dogode greške.
Nakon svega ovaj dan ipak postaje lijepa uspomena. Lijepo čeg ću se sjećati u ovom danu jest da smo danas dvaput prešli granicu, iz Mađarske u Slovačku i natrag, nikad to prije nisam doživio. I, što je najbitnije, izdržali smo jednu tešku dionicu i ne odustajemo ići dalje.

Veselimo se sutrašnjem dolasku u Bratislavu!
Kao kad na kraju mise svećenik kaže par informativnih stvari, tako ću i ja to učiniti u blogu.

Prvo, zamolit ćemo tportal.hr da otvore e-mail adresu za eventualna pitanja o našem putu na koja ćemo mi rado odgovoriti. Nama se neke stvari s ovog putovanja čine potpuno normalne i zato ih ne spominjemo, a možda su baš interesantne ljudima koji ovo čitaju.

Drugo, idućih dana bismo u blog ubacili dio s predstavljanjem svih Pedalinaca. Jako smo šaroliko društvo, ima nas od bodybuildera do Francuza koji vozi tricikl i čita 'Anu Karenjinu'. Prvog smo vam mislili predstaviti Sašu Krošnjara. Čovjek ima jednu nevjerojatnu i inspirativnu životnu priču, i mislim da on zaslužuje biti prvi.
Eto, dragi moji... čekajte da se sunce malo povuče i onda po pedali!

Ruta online: kliknite OVDJE

Ako nešto želite pitati bicikliste koji su krenuli prema Londonu, šaljite im pitanja na naš e-mail sport@t-com.hr