U tjednu kada Španjolci gube na gostovanju u Slovačkoj, Talijani strijepe do posljednjih minuta protiv Azera kod kuće, BiH ne može niti u drugoj utakmici do pobjede, a Nizozemci na poluvremenu gube protiv Kazakhstana, pobjeda u gostima protiv Bugarske uopće se ne doima loše. Dapače, ostvarena je protiv reprezentacije koja je kvalitetom klasu i pol ispod naše, ali koja će vjerojatno do posljednjeg kola konkurirati za treće mjesto. Uzevši u obzir kako su Bugari igrali pred prepunim tribinama i na domaćem terenu, pobjeda je u svakom slučaju vrijedna i ne treba je bagatelizirati.

Ipak, nekako poslije utakmice u ustima ostaje okus kao nakon ajmprem juhe. Kada god ste bolesni, dežurni će vam doktor opće prakse, a pogotovo ako je riječ o želučanim ili crijevnim problemima, postaviti ovu juhu kao temeljnu deliciju većine vaših dnevnih obroka. A ona je takva kakva je – znate da je za vas zdrava, tj. da pomaže u ozdravljenju, znate da je u svakom pogledu korisna čak i ako niste bolesni, ali jedna stvar vam je jednako tako u potpunosti jasna, a ona je jednostavna. Rijetko ćete kada u životu imati prilike u usta staviti bilo što da spada u pojam 'hrana' a da je bljutavije od spomenute ajmprem iliti prežgane juhe.

Tako i pobjeda protiv Bugarske; zdrava je za ovu reprezentaciju jer je pokazala napredak u nekim važnim segmentima igre, korisna je jer smo pobijedili u gostima momčad koju se može smatrati konkurencijom za plasman na Euro, ali jednako tako je i bljutava, zbog niza igračkih elemenata koje jesmo, odnosno nismo vidjeli tijekom 90 minuta u Sofiji.

Pobjeda zdrava za ovu reprezentaciju
Niko Kovač je poslije utakmice izjavio kako smo prvo poluvrijeme taktički odigrali savršeno i barem je djelomično u pravu. Igra je postavljena tako da se koliko je god moguće potenciraju protivnikovi nedostatci, a pogotovo njihova prva i osnova mana – iznošenje lopte iz zadnje linije (ovo je sjajno prije same utakmice objašnjeno OVDJE). Zato je redom naših šest igrača pritiskalo prvu i drugu liniju obrambenog reda Bugarske, kada su ovi trebali izvršiti prvu distribuciju lopte, a ta je taktika dala vrlo dobre rezultate. Ne samo da je bilo osvojenih lopti u opasnoj zoni, već su bugarski napadi, sve do posljednjih pet minuta poluvremena, bili do te mjere jalovi da nisu niti vrijedni spomena.

Taj je element igre pokazao ne samo uočavanje protivničkih slabosti, već i jednu taktičku mogućnost ove reprezentacije koju dosad nismo često viđali, a defanzivna igra tog tipa (koja je vrlo riskantna) obavljena je ako ne savršeno, onda barem zadovoljavajuće. Da su naši igrači nakon nekoliko osvojenih lopti bili bolji u predaji i kombinatornoj igri, lako smo mogli na poluvremenu voditi i s nekoliko golova prednosti.

Pobjeda korisna za reprezantaciju
Ova pobjeda nije korisna samo zato jer se nastavlja kontinuitet pobjeda protiv slabijih ali neugodnih momčadi (uostalom, pobjeda naše reprezentacija bila je na koeficijentu 2.3, što nije uopće malo), već i zbog toga jer se čini da je Kovač usvojio neke sugestije koje već neko vrijeme može dobiti od velikog dijela javnosti, počevši s Rakitićem na poziciji koji više odgovara njegovim igračkim sklonostima. I nije to stvar samo Rakitića, postavljeni su možda i neki korisni temelji koji će moći biti oslonac i u nekim budućim susretima, od dueta Modrić-Brozović, koji je imao ponekih problema (pogotovo u izgradnji igre), ali dosad djeluje najsmislenije od svih ostalih kombinacija koje smo vidjeli u samoj središnjici terena.

Korisno je također znati da imamo dodatna rješenja na poziciji stopera, te da Vedran Ćorluka djeluje bolje nego u posljednjih nekoliko utakmica, te da se može nametnuti kao centralna figura zadnje linije.

Rakitić je odigrao ne pretjerano sjajnu utakmicu, Olić ja jako pao u drugom poluvremenu (kao i Perišić), a bilo je i nekih problema s cijepanjem zadnje i vezne linije. Pa ipak, cijela se strategija i koncepcija igre čini kao koristan temelj za dalje.

Pobjeda koja ostavlja bljutavi okus
Teško ćete naći osobu zdrava uma koja bi rekla kako je utakmica Bugarske i Hrvatske bila lijepa i ugodna za oko. Za to nisu krivi Bugari. Oni imaju to što imaju, igraju kako mogu i znaju, te se može reći kako s postojećim kadrom imaju ozbiljne limite. Međutim, hrvatska reprezentacija, koja si je donedavno tepala da je 'europski Brazil' (sve dok i sam Brazil nije postao reprezentacija s kojom se zapravo nitko ne bi volio uspoređivati) mora igrati najjednostavnije rečeno – bolje! I pod time se misli baš na dio 'igrati', ono što naši pružaju na terenu mora biti barem dopadljivo za oko, ako je već previše od igrača tražiti da nas svojim potezima bacaju u trans.

Hrvatskoj se ne smije dogoditi da gotovo cijelu utakmicu izgleda kao momčad koja nije sposobna diktirati tempo, koja se nije sposobna nametnuti posjedom te koja nije sposobna kombinatornom igrom doći do jedne jedine prilike. Da, iskoristili smo činjenicu da bugarska reprezentacija ima neke ozbiljne limite, ali jednako tako smo postigli samo jedan pogodak koji nam je više poklonjen nego bilo što drugo, a cijelo drugo poluvrijeme, sve do desetak minuta prije kraja, nismo stvorili niti jednu akciju pamćenja vrijednu. Premalo je to ako u kadru imamo redom igrače koji bi se morali isticati tehničkim vrijednostima i sposobnostima, te postavljenu igru bez klasičnog destruktivca.

Kada je već tako, minimum koji se mora očekivati smislena je ofenzivna igra, u kojoj bismo mogli vidjeti plan igre i dobru distribuciju lopte kroz sve linije. A to ne samo da nismo vidjeli na terenu, već se na trenutke činilo kako u redovima nemamo niti jednog igrača koji bi za takvo što bio sposoban. I baš zato, i poslije jedne ovakve pobjede, ostaje bljutav okus u ustima nakon odgledanih 90 minuta nogometne igre.