Nakon Michaela Jordana, Shaquille O' Neal je vjerojatno najveći popkulturno-marketinški fenomen koji se ostvario preko NBA lige. Njegovu karijeru može se podijeliti na tri faze.

U prvoj je bio čudo biofizike. Ni prije, ni poslije, nikada se nije pojavio čovjek od 216 centimetara i 147 kilograma, a tako eksplozivan, pokretljiv i snažan. Uz to je bio multitalentiran glasnogovornik nove generacije košarkaša, arogantni mladi reper koji je izjavljivao da će se ostaviti košarke sa 28-29 godina. Govorio je tada da mu nije jasno zašto bi se netko razvlačio po ligi do 40. godine. Nije mu bilo kul. Čupao je konstrukcije koševa 'iz korijena', plesao breakdance po terenu, valjao fore pred kamerama, snimao hip hop albume, reklame i trpao blizu 30 koševa po utakmici. Prešao je iz Orlanda u LA Lakerse i započeo paralelnu, doduše trećerazrednu holivudsku karijeru. Od šest filmova koje je snimio, samo prvi, košarkaški film 'Blue Chips' s Nickom Nolteom, danas na IMDB-u ima ocjenu višu od 5,0 (sve ispod uglavnom se smatra filmskim otpadom).

U drugoj fazi karijere, sad već u 21. stoljeću, počeo je osvajati dugo žuđene naslove i dokazivati da je doista jedan od najvećih svih vremena. Sakupio je četiri šampionska prstena – tri uz Kobea Bryanta u Lakersima i jedan uz Dwaynea Wadea u Miami Heatu. Moglo bi se reći da je Shaq pomogao u afirmaciji dvojice najboljih bekova šutera u NBA nakon Michaela Jordana. Doduše, s Bryantom je izvan terena navodno bio u vrlo lošim odnosima.

S obzirom da je većinu poena postizao zakucavanjima, tih godina među protivničkim trenerima popularizirala se obrambena taktika Hack-a-Shack (Udri Shaqa). Premda je godinama angažirao osobne trenere koji su mu trebali pomoći da ispravi tu 'anomaliju', O'Neal će ostati upamćen i kao jedan od najgorih izvođača slobodnih bacanja u povijesti. Sjajno se kretao s loptom, znao je akrobatski asistirati, ali šut nikako nije mogao namjestiti i to mu je zacementiralo imidž 'sirovine' koja po umijeću ne može u isto društvo s Jabbarom, koji je do perfekcije doveo horok šut, ili Olajuwonom, čija centarska tehnika kao da je koristila elemente modernog plesa. No da je bio precizniji s linije penala, O'Neal bi vjerojatno u prvih deset godina zabijao debelo preko 30 poena po utakmici. A i primio bi mnogo manje batina od protivničkih igrača, kojima bi, pobjesnjevši zbog nesportskih poteza, ne jednom znao uzvratiti šakom.

U trećoj fazi karijere skočio je u usta mladom reperu i razvlačio se po ligi do 40-e, igrački potonuvši do neslućenih razmjera. Oni koji su ga pratili tijekom cijele karijere vjerojatno nisu mogli zamisliti da jednog dana Shaq neće moći ući u reket kad god to poželi, da će ga izguravati neki osrednji 'drvosječe' i lijepiti mu banane kao otužnom veteranu. Još prije pet-šest godina bio je toliko dominantan da su ga protivnici mogli samo mlatiti, nadajući se da im neće zaozbiljno vratiti. O njegovom angažmanu sanjale su uglavnom sve momčadi lige. No umjesto da se s prvim očitim padovima forme povuče iz profi sporta, O'Neal se počeo potucati po Phoenixu, Clevelandu, Bostonu, sve više djelujući kao teret za momčad, umjesto kvalitete koja donosi prevagu. Želio je dostići Jabbara po broju osvojenih naslova (šest) i preteći Wilta Chamberlaina na četvrtom mjestu ljestvice strijelaca svih vremena. Nije uspio. Ostao je ispod 30.000 koševa u karijeri. Nije bilo lako ponoviti brojke – živio je i igrao u drugom vremenu. Odlazi kao jedan od najvećih, jedan od onih koji su učinili NBA ligu globalnim fenomenom, a bar dva kluba vjerojatno će mu uskoro umiroviti dres.